Miki Solus ‘Bolesni tekstovi sa super mjuzom’ – super tekstovi s bolesnom mjuzom

Najiskričaviji pregalac tzv. nove domaće nezavisne kantautorske scene, zagrebački kantautor umjetničkog imena Miki Solus (1990.) prvi je virtualni nosač zvuka ‘Muzika sumnjive kvalitete’ objavio na Bandcampu početkom 2011., a slijedili su ga EP ‘Bojim se muzičkih kritičara’, 2012., te tzv. singlovi ‘Mrtav je Johnny’ i ‘Smrt je romantična’, oba iz 2013. godine. Svoju je aktualnu, još uvijek početnu, no sad već zrelu početnu stvaralačko izvođačku fazu spretno i sretno profilirao u obličje prijateljskog trojca koji uz njega, kao pjevača i klavijaturista, čine ‘njegovi najzgodniji frendovi’, basist Frane Visković i cajonist Andrej Tačigin Tačko.

Miki Solus 'Bolesni tekstovi sa super mjuzom'

Sastav dojmovno akustičnoga zvuka neumorno svira gdje stigne (u Hrvatskoj i regiji), a s obzirom na sve veće simpatije pratitelja glazbe u pisanim medijima, ne samo u „sporedno portalskima“ (Ravno do dna, Terapija, Soundguardian, Hot…) nego i u onima srednjestrujaškima, tiskanima, koji još imaju status „težih i značajnijih“ (Jutarnji list, Večernji list, Rolling Stone), sva je zgoda da se više ne mora „bojati muzičkih kritičara“, kako reče u naslovu spomenutog EP-a i ponovno u naslovu pjesme kojom otvara upravo objavljen digitalno-virtualni EP „Bolesni tekstovi sa super mjuzom“, ponuđen za besplatno slušanje i preuzimanje na adresi http://mikisolus.bandcamp.com/.

„Bojim se muzičkih kritičara“, „Pun kufer“, „Wu-Tang“ i „Robi Prosinečki“, četiri pjesme prilično dobro poznate svakome tko je posjetio više od dva koncerta Solusova tria, zrače očekivanim duhom opuštene, simpatične drskosti i poletne, neobvezne i nepretenciozne, ali nipošto bezvezne i isprazne zafrkancije. Kako u glazbi nošenoj dječački raskalašenim električnim klavijaturama koje snažno asociraju na ambijent veselog vesternskog saluna ili kakav juke-joint iz 1930-ih, tako i u tekstovima natopljenima humorom, ali i punim kritičkih oštrica na račun mnogočega što nas okružuje u dominanti životnog nam okruženja površno potrošačkog društva upravljanog nimalo površnim korporacijsko-političkim strategijama i urotama.

Kao i najbolji sinovi hrvatskog (i jugoslavenskog) (pop-)rocka, momci koji su stvorili nenadmašeni novi val s početka osamdesetih, Solus u tekstovima živo odražava svakodnevicu i njene karakteristike, koristeći jezik i pojmove koji pripadaju duhu vremena i koji će, nagađamo, za dva-tri-četiri desetljeća dočaravati današnjicu jednako sugestivno kao što rani albumi Haustora, Azre, Filma, Prljavog kazališta, Pankrta, Lačnog Franza, Idola … vibrantno i dojmljivo portretiraju društvenu atmosferu koja ih je iznjedrila.

Mikiju je pun kufer, s čime se nije teško poistovjetiti, no različito od spomenutih, djelatnih u vrijeme kad je rock na ovim prostorima imao veći značaj, posve je svjestan da svojim stihovanjem ne može utjecati na promjene pa vlastita negodovanja plasira ponajprije kroz humornu optiku. Solusa ne kolje ono što, čini se, paralizira premnoge glazbene aspirante, a to je grčevito nastojanje ispunjavanja okvira predodžbe nekoga tko se autorski bavi glazbom, stavljanja samoga sebe u vlastitu ideju o sebi kao akteru glazbene scene. On je (kant)autor zato što mu to ide, a ne zato što bi to žarko htio biti pa se trudi smjestiti se u taj kontekst. Ne slijedi pretpostavljene teme i modele, sposoban je s lakoćom govoriti o onome što neposredno pozna i s čime se izravno susreće, a na ovom EP-u sve su zgode i nezgode sagledane kroz prizmu samoironične autoreferencijalnosti s motivom vlastitog glazbenog djelovanja.

Zabrundati bi se možda moglo da sve četiri pjesme (a i mnoge druge iz Solusova nemalog opusa) i glazbeno i tekstualno nalikuju jedna drugoj toliko da bi se bez problema mogle spojiti u isti komad. To nije netočno, no ne treba ispustiti iz vida da je Solus ostvario (malo?) čudo i, barem kad je riječ o našim prostorima, iznašao posve novi stil. I to tako glatko da se može učiniti samorazumljivim. Njegovo muzikalno, jednostavnijem jazzu nagnuto „nonšalantno drndanje“ po klavijaturama uz pratnju elektroakustičnog basa i cajona, spojeno s pseudoreperskim pjevanjem, možda je najpreciznije opisati kao inačicu onoga što je daleke 1965. remek-pjesmom „Subterranean Homesick Blues“ inovirao Bob Dylan, no izum njegova bobstva, mješavina prave rokerske svirke i recitatorsko-pjevanog ispaljivanja gomile teksta do danas je tek minorno eksploatiran. Rap možda vuče korijene otamo, ali je nešto drugo. Solus nudi spoj koji ovdje još nismo čuli, a njegova je posebna vrijednost u tome što nije riječ o nečem radikalno drukčijem, nego o briljantnoj finesi omogućenoj eliminiranjem mentalnih ograničenja.

Ako je po onoj da je umijeće stvaralaštva u osnovi umijeće eliminacije, Solusovo društvo je ovim izdanjem (kao i spomenutim prošlogodišnjim singlovima „Smrt je romantična“ i „Mrtav je Johnny“) ostvarilo iznimno visoku razinu. Snimanje u studiju nije ih zavelo na nepotrebno „bogaćenje“ zvuka, nego je donesena dobra odluka da u tom smislu ostanu bazično jednostavni. Obilje stihova posve je dostatna „raskoš“, a manjak producentskih uresa ne znači da zvuk nije topao, zaokružen i ispunjen opipljivim volumenom pojedinih instrumenata, akustikom i prostornošću.

Dobrim aranžmanima, stankama, tečnim izmjenama težišta i s ponešto odgovarajuće zabavnih pratećih vokala i drugog slikovitog zvukovlja (dječji glasovi kad je riječ o vrtiću u „Punom kuferu“, radijski prijenos nogometne utakmice u „Robiju Prosinečkom“), Solusov trojac i producent Berko Muratović podarili su ovom izdanju sve što mu zvukovno treba, mada je zvuk svih glazbala u svakoj pjesmi isti.

Jedino što nedostaje je s koncerata nam poznato „cijukanje“ klavijaturama koje ćemo, nadamo se, čuti na pokojem broju albuma najavljenog za jesen.

Ocjena: 9/10

(Samizdat, 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X