Album koji često ide više đonom nego nježno, ali mulj današnjih socijalnih zbivanja ne zaslužuje ništa manje oštru jezičinu od one Kekinove.
Kad bi u ovoj zemlji postojao izbor za javnu osobu koja poput gromobrana na sebe privlači najveću količinu internetsko-trolerske mržnje, Mile Kekin bi vjerojatno ušao u finale s onom amorfnom opcijom iz anketa, “svi političari”. I dok je donekle jasna spremnost malog čovjeka da iskazuje svoj ressentiment prema onima koji mu na šiji drže čizmu, pa makar ne razumio da kad gađa “sve političare” zapravo ne gađa ni jednog, otkud toliko zlobe usmjerene prema bivšem pjevaču Hladnog piva, to ćete nam teško objasniti. Je li to zbog njegove spremnosti da kritizira fingirane “domovinske vrijednosti” ili zbog njegove “mješane krvi”, ćelave glave ili novouzgojenog brka, ali postoji cijeli jurišni odred koji će se na društvenim mrežama sručiti na bilo kakvu objavu s Kekinovim imenom u naslovu. Nedvojbeno će ih se naći i ispod ove recenzije, a neke od njih bih vam mogao unaprijed predstaviti njihovim trolerskim pseudonimima iza kojih skrivaju svoje stvarne mrziteljske identitete.
Nije stoga čudo da će se ti i takvi borci iz komentara naći među temama koje će Mile obraditi na svom novom samostalnom studijskom albumu “Nježno đonom” koji predstavlja njegov treći izlet u solo vode nakon što je u pauzama rada s Hladnim pivom prethodno objavio “U dva oka” s pratećim sastavom Putnici na obratu stoljeća, a zatim i “Kuću bez krova” prije sad već pet godina. Ovog je puta, čini se, došlo do ozbiljnijeg razlaza između frontmena i njegove matične skupine, a sam je Mile, kao i u prethodnim solo avanturama, uplovio u zvučno ozračje koje ga ne forsira da se izražava bučnijom glazbom. U slučajevima kad bi takav otklon nametao Pivu, to ne bi dobro prošlo među pobornicima benda, ali Kekin već dugo pokušava pobjeći u neke tonove koji više odgovaraju njegovoj trenutnoj dobi i afinitetima.
Za razliku od autorovih prethodnih solo izdanja, “Nježno đonom” u najvećem dijelu funkcionira kao društvena kritika, a ne kao osobna i refleksivna ploča. Mile je u najnoviju samostalnu renesansu krenuo skromno u pratnji trija koji su uz njega činili producent i gitarist Mark Mrakovčić i Danko Krznarić koji se mijenjao između klavijatura i gitare, ali nakon niza koncerata odsviranih u toj postavi, album je snimljen u proširenom sastavu, a trio je narastao u punokrvni bend u kojem im se pridružuju Andrija Lazo (gitara, harmonika), Viktor Slamnig (bas) i Mario Petrinjak (bubanj). Njihov album tako pada na pola puta između zvuka novijeg Hladnog piva i Miletove zadnje solo ploče, ali je ujedno i bolji od svega što je Kekin izdao u zadnjih petnaestak godina.
Najavljen fenomenalnim singlom “Mala”, jednom od najljepših pjesama iz Kekinova pera uopće koja je objavljena i u fizičkom obliku kao slikovnica s ilustracijama sjajnog Tomislava Torjanca, album koji u to vrijeme još nije ni imao ime, niti datum izlaska, ni naslovnicu s fontom u ružičasto-zelenoj kombinaciji Elvisovog prvijenca i “London Callinga” The Clasha, pa čak ni sigurnu opstojnost, već je bio ucrtan kao potencijalni kreativni skok u odnosu na recentni output Hladnog piva. Drugi singl, “Ratnik svjetla”, nije nažalost podcrtao taj sentiment – njegov humor i izvedba činili su se malo prvoloptaški – a sada i cijeli album potvrđuje da je bilo potencijalno boljih odabira za najavu ploče. U nastavku teksta prošetat ćemo se kroz kandidate.
Album otvara “Što će reći ljudi”, i to ubojitim stihovima: “Car je našmrkan i gol, a mene plaća vojna hunta/ Da vam sviram rock and roll/ Da vam pružam privid bunta”. Pjesma je to u kojoj će se Mile obrecnuti na vikend revolucionare koji “u sponzorskim tenama” zazivaju pad vlade dok “rumeni, nalokani skakuću ko klokani.” Ipak, autoironičnim pristupom Kekin kao i da sam shvaća da je i pjevanje o tom fenomenu gotovo jednako jalovo kao i taj pseudoaktivizam koji kritizira. Na narednoj, “Pater familias”, opet će ironičnim stihovima pokuditi patrijarhalno društvo i hiperkonzervativnu težnju za povratkom u “bolje jučer” koji zazivaju pjevajući refrene poput: “Pukni puško, pukni puško / Vrati nas u ta vremena / Kad je muško bilo muško / A žena samo žena.”
“Zubić vila” se u pop okvirima duhovito obračunava s onom armijom hejtera naoružanih caps lockom i lažnim profilima na internetskim bojišnicama iz uvodnih odlomaka ovog teksta, kao i ignorantima i teoretičarima zavjera s “manjkom seksa i viškom promila”. Reklo bi se, lake mete, ali Mile to “more imbecila” prelijeće s nekoliko vrhunskih kupleta i gitarističkim solom koji djeluje jednako ironično kao i neki od navođenih stihova iz prethodnih pjesama. “Avatari, komentari otrovni ko cijankalij, kol’ko treba materina da se ispuni praznina,” pjeva Mile u poentiranom bridgeu, prije nego dijagnosticira današnji sustav izravne online idiokracije: “I prije je bilo kretena, al nije bilo tastatura.”
“Nikad sit” se bavi onom crnom rupom u robu modernog kapitalističkog uređenja koju ne uspijevamo ispuniti ni materijalnim, niti duhovnim sadržajima, jer nezadovoljstvo se gomila dok god vjerujemo da nam uvijek nedostaje samo još nešto novije i bolje. Na sličan način u “Bez problema” tematizira pak krnju ljubav onih koji nas prihvaćaju samo kad smo neka vrsta najboljih verzija sebe. Ako vam se, pak, čini da ste pjesmu “Gdje sam bio dosad” čuli već i prije, to je zato što je u pitanju rework verzija skladbe “Okrenuo sam tvoj broj” koja je svoj prvi život proživjela na Kekinovoj debitantskoj solo ploči “U dva oka” iz 2001. godine. Ovaj put je izvedena u akustičnom ruhu i predstavlja kratki predah od društveno angažiranih tekstova.
Još jednom će se Mile osvrnuti na svoj minuli rad, ovaj put onaj s Hladnim pivom, kad na njemačkom otpjeva pjesmu “Adria” zamišljenu kao nastavak hita “Zimmer Frei”, no prije toga će se cijelom ljudskom rodu rugati majmun u “Orangutan”, vjerojatno najduhovitijem trenutku cijelog albuma i moram priznati da sam se pri prvom slušanju naglas nasmijao kad sam čuo dosnimljeni dijalog oca i sina pred kavezom naslovnog primata. Kroz prizmu životinjskog svijeta još jednom će se smijati ljudima i u “Kupih ga njoj za rođendan” koja govori o nezadovoljnom vlasniku psa, dok će tek u završnom broju, “Guvernal”, zagrebati u onu istu romantičnu nostalgiju kojom je obilovao njegov prethodni samostalni album.
“Nježno đonom” često ide više đonom nego nježno, ali to je zato što mulj današnjih socijalnih zbivanja ne zaslužuje ništa manje oštru jezičinu od one Kekinove. Naravno da će se u komentarima javiti rijeke onih koji su uvijek spremni baciti kamen, naravno da će još jednom gromobranski povući mržnju i cijankalij trolova i troglodita, ali Mile Kekin je snimio stvarno dobar album, vrckav i zajedljiv, ironičan i smiješan čak i na ponovljena slušanja. A da ga hejt s društvenih mreža doista pogađa, odavno bi se bavio nekim drugim poslom.
Ocjena: 8/10
(Menart, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
