Milk i Miroslav Kirin u KNAP-u – reset, reset, reset…

Druga večer programa KNAP BEAT koji donosi spoj poezije i jazza održana je u petak 24. svibnja u peščeničkom Centru za kulturu KNAP. Tom prilikom je nastupio pjesnik Miroslav Kirin i grupa Milk u sastavu Maja Rivić, Krunoslav Levačić, Luka Čapeta i Ivar Roban Križić.

Krunoslav Levačić, Milk – KNAP BEAT večer (foto: Saša Kliska)

Za razliku od večeri otvorenja KNAP BEATA u veljači kad je publiku evergrinima razgalio Stjepan Jimmy Stanić, ovog puta je slika bila drukčija. U konačnici KNAP BEAT je osmišljen kako bi avangardna i ekperimentalna glazbena zbivanja ‘iz centra’ predstavio i približio gradskoj publici izvan njega. Kvartet Milk upravo spada u tu kategoriju.

‘Glazba iz ničega’ ili ‘glazba kao neobuzdana prirodna pojava’ kao da je moto tog kvarteta. Njihova onomatopejičnost neomeđena niti jednim žanrom, već ad hoc dosezima mašte u svakom trenu jest karakteristika Milka. Oni su glazbeno sve i glazbeno ništa, oni su glazbeni teatar apsurda i dječje zaigranosti. Možda ih je lakše opisati kroz neki književni rakurs. Kao da primjerice Ionesco susretne Harmsa pa oni u svom (ne)sporazumijevanju odluče koristiti dadaistički jezik.

Maja Rivić, Milk – KNAP BEAT večer (foto: Saša Kliska)

Nisu to nastupi u kojima se svirački ‘naprežu mišići’ (što dakako može razočarati svakoga tko je naivno došao na koncert očekujući zvučne rafale s pozornice), već oni u kojem se očitava sva raskoš improvizirane komunikacije glazbenika koji kao da namjerno ruše koncert i puštaju da ih komunikacija vodi u konflikt i apsurd, pa onda, kad se svi nađu na potpuno nepoznatoj stazi, opet udruže i krenu njom sve do novog raskrižja. Ima tu mnoštvo iznenadnih situacija koje se čine poput naprasnog prekidanja koncerta, primjerice kad Krunoslav Levačić iščupa bas pedalu i baci je na pozornicu ispred sebe, potom dođe po nju uzme ju u ruke i njenim presavijanjem i škljocanjem uđe u neki drugi ritam. Da se ne govori o njegovim urnebesnim najavama na koje bi od smijeha vrištali i Montipajtonovci i koje bi bilo suludo prepričavati, jer ih se mora doživjeti.

I mlađi dio kvarteta tu nimalo ne zaostaje u zaigranosti apsurdom; Maja Rivić kao da je u jednoj večeri pokušala proizvesti svaki zvuk koji usna šupljna može oponašati i stvoriti, kao što je uživala u krivom naglašavanju slogova kreirajući time neki apstraktni hrvatski, da bi potom iznenadila pjevačkom potentnošću onda kad je prosječni slušatelj dotad dobrano izgubio živce gledajući i slušajući u nevjerici što se pred njim događa.

Ivar Roban Križić, Milk – KNAP BEAT večer (foto: Saša Kliska)

Gitarist Luka Čapeta je također izuzetan (de)konstruktivni element – čudak koji kao da cijelo vrijeme traži krivi ton kojim će to sve razbucati – jedan pucanj u kulu od karata, ali je u takvoj konstrukciji svaki krivi ton u biti pravi pa se njegova ‘sizifovska muka’ stalno prolongira. Također je pravo čudo kako kontrabasist Ivar Roban Križić uopće povezuje ono što rade dva geg-neposlušnika Levačić i Čapeta, a opet i on se trudi njima ‘podmetnuti nogu’ primjerice kad dvojica spomenutih potjeraju ritam, on se maši gudala.

Jedinstvenost grupe Milk možda leži u tome što je to grupa ‘za resetiranje’. Resetiraju vas od forme pjesme i od forme koncerta, a time od onog što se zove ‘koncertno očekivanje’. U neku ruku oni cijelo vrijeme sebe predstavljaju kao svojevrsne ‘nedostojnike glazbe’ – koji kao da su uporni u tome da se vrate na neki prapočetak kad se glazba nije krotila i zarobljavala u formu koja komunicira prema određenoj skupini. Oni kao da s glazbom žele komunicirati na nekom prajeziku i sve što rade jest pokušavanje prilaska toj magičnoj pojavi koja je prva definirala duh naše vrste.

Miroslav Kirin – KNAP BEAT večer (foto: Saša Kliska)

Ako vas Milk uspije resetirati tijekom tog ‘koncerta’ u svom naumu, onda uživate u nesputnom putovanju, ako ne, onda odete u razmišljanju: „koji vrag ovi rade?“ No i tada su vam uvalili ‘reset’ kao poputbinu. Upravo je taj avangardni pristup bila i značajka druge KNAP BEAT večeri – pružiti lokalnoj publici KNAP-a iskustvo koje dotad, vjerojatno, nisu proživjeli.

Milk je te večeri pod otvorenim nebom također razbio svoju koncertnu formu izmjenjujući se na pozornici s pjesnikom Miroslavom Kirinom koji je pored svoje lirike na sebe preuzeo i zadaću čitanja poezije Monike Herceg, koja je nažalost bila spriječena doći. Kirin je pak pjesnički majstor za spaziti one svakodnevne male detalje, koje većina doslovce niti ne registrira, dajući im sasvim novo značnje kroz kratku, ali britku formu svojih stihova. Večer poezije i jazz koncert su se tako tog petka slili u neobičnu zajedničku priču – lijepu priču našeg ljudskog apsurda.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh