Istinski fascinantno ostvarenje koje ima težinu, svakako i potencijalnu prođu na svjetskoj jazz sceni, ali i na onoj trajno posvećenoj istraživanju i otkrivanju glazbenog nasljeđa bilo kojeg kutka zemaljske kugle, poznatoj kao world music.
Još od vremena Boška Petrovića i njegovog Zagreb Jazz Quarteta, jazz je na ovim prostorima vrhunce doživljavao spojen s tradicijskom glazbom naroda i narodnosti bivše nam domovine (sjetite se samo legendarne „With Pain I Was Born“). Mak Murtić sa svojom je Mimika Orchestrom otišao korak dalje i na njihovom četvrtom studijskom albumu oživio neki davni, zaboravljeni, možda čak i nepostojeći Mediteran sa svim njegovim ne samo muzičkim, već i kulturnim rukavcima općenito.
Hajmo prvo o glazbi – „Altur Mur“ snimio je orkestar od čak 22 člana koji je u ovih devet kompozicija ugurao toliko toga da ćete nove detalje otkrivati i poslije dvoznamenkastog broja preslušavanja. Glavnu riječ najčešće vode puhači, ali to nikako ne znači da ostali instrumentalisti nisu dobili priliku pokazati što znaju pa perkusionistički dvojac Nenad Kovačić i Mario Petrinjak bez problema vlada nepravilnim, za određene dijelove Balkana tipičnim ritmovima, ‘čuva leđa’ u vrlo zahtjevnim jazz (i ne samo jazz) improvizacijama, a gitarist Josip Šustić povremenim distorziranim pasažima evocira radove Johna McLaughlina na mitskim pločama Milesa Davisa „Bitches Brew“ ili „A Tribute to Jack Johnson“.
Murtić i ekipa, naime, taj sada već prilično vremešni afroamerički žanr shvaćaju na pravi način, kao mjesto u kojem prolazi sve od romskih trubača preko skoro pa sakralnih napjeva uvodne „Tuota Nuester“ do flaute bliske Ianu Andresonu iz Jethro Tulla, pri čemu ovo posljednje ne zvuči kao kompliment, ali ipak jest. „Fondo“, najkraća i na prvu najprijemčljivija pjesma albuma, zvuči pomalo bigbandovski, uz utjecaje kako azijskog tako i afričkog dijela Mediterana, dok skladbe poput „Thalassa“ i „A Luntun“, barem u trenucima kada nema pjevanja, nastavljaju asocirati na Milesa, preciznije na njegov „Sketches of Spain“.
Drugi, u najmanju ruku jednako značajan element su tekstovi i glasovi – stihove, u kojima se miješa više jezika i narječja, potpisuje Marta Kolega koja zajedno s Majom Rivić i Dunjom Bahtijarević sačinjava vokalnu sekciju, donekle asocirajući na nekakvu mediteransku inačicu pjevačica Africe 70, grupe Fele Kutija.
„Altur Mur“, što na izumrlom veljotskom jeziku otoka Krka znači hram mora, predstavlja konceptualno djelo u čijem je središtu potraga za izgubljenom dušom Mediterana, dočarana kroz niz poetskih slika koje na neki način kulminiraju turobnom pričom o utapanju u posljednjoj pjesmi „Thalassa“. Višeglasje je dovedeno do savršenstva, čime je ovaj materijal postao svojevrsna nadogradnja onoga što su u prošlosti znali raditi Putokazi i Tamara Obrovac. Usprkos tome, moram priznati kako su mi najbolji dijelovi albuma bez iznimke instrumentalni, bilo da su u pitanju solo dionice, zid zvuka brass instrumenata ili glazbene metamorfoze zbog kojih se, primjerice u „Minotauru“, stječe dojam da unutar jedne pjesme slušamo njih nekoliko.
Istinski fascinantno ostvarenje koje ima težinu, svakako i potencijalnu prođu na svjetskoj jazz sceni, ali i na onoj trajno posvećenoj istraživanju i otkrivanju glazbenog nasljeđa bilo kojeg kutka zemaljske kugle, poznatoj kao world music. A što se tiče Hrvatske, svakako najkompleksniji, po mom sudu i najbolji album godine!
Ocjena: 10/10
(Rika Muzika / Menart, 2022.)