Mak i njegova ‘moćna gomilica’ od dvadeset plus glazbenika skladbe s aktualne dvostruke ploče izveli su još i bolje nego na albumu, pridodavši malo šusa na gitari i dodatno nabildavši ritam-sekciju.
“Altur Mur”, etno jazz album koji ćete naći pri vrhu gotovo svake rekapitulacije glazbene godine iza nas, u petak je u Petom kupeu konačno dobio svoju koncertnu promociju. Prije svega, moram reći kako se taj klub ipak nije pokazao kao najbolji odabir za nastup Mimika Orchestra; puno primjerenija bila bi dvorana poput Lisinskog u kojem bi sjedeći karakter i formalnija atmosfera barem donekle obeshrabrili one koji su sinoćnju svirku doživjeli ponajprije kao priliku za razgovor, povremeno nadglasavajući i same instrumente, posebno u solo dionicama. Oni su, srećom, bili u manjini da možemo reći da je spomenuti magnum opus Maka Murtića predstavljen kako i zaslužuje.
Mak i njegova ‘moćna gomilica’ od dvadeset plus glazbenika skladbe s aktualne dvostruke ploče izveli su još i bolje nego na albumu, pridodavši malo šusa na gitari i dodatno nabildavši ritam-sekciju, odnosno perkusije. Svime time, uključujući i zid zvuka koji su neprestano podizali puhači, poput nekakvih vila pristiglih iz vremena o kojem (i na čijem jeziku) pjevaju, zajedno s dirigentom Murtićem upravljale su vokalistice Maja Rivić, Marta Kolega koja potpisuje i tekstove, i Dunja Bahtijarević. Iako su njihovi glasovi jedno od osnovnih obilježja pjesama i donose nešto prilično unikatno, ovaj ću koncert ipak pamtiti po njegovim instrumentalistima – kada bi, na primjer, u prvi plan izbila truba, činilo se, čak i više nego na ploči, da su u svom muzikološkom lutanju Mediteranom zastali u Španjolskoj, onoj iz „Concierto de Aranjuez“ i drugih bezvremenskih klasika s ploče „Sketches of Spain“ Milesa Davisa.
U drugim, pak, momentima zazvučali su mi poput nekakve manje komercijalne i svirački neusporedivo zahtjevnije inačice Breginog orkestra za vjenčanja i sahrane, a ne bi bilo pretjerano zaključiti i kako je Mediteran Mimika Orchestri inspirativan gotovo kao Afrika jednom Johnu Coltraneu, barem kada glavnu riječ vode saksofoni koje su, među ostalima, u petak svirali i Vojkan Jocić iz Chuija te Marko Lucijan Hraščanec, poznatiji kao The Gentleman. U svojim redovima imaju još neke eminentne svirače kao što su sveprisutni Leo Beslać ili trombonist Miron Hauser iz Jazz orkestra HRT-a.
Osim ne baš najbolje uređenog zvuka, zbog kojega sam morao šetati po Petom kupeu tražeći poziciju na kojoj svi instrumenti uspijevaju doći do izražaja, jedini kakav-takav nedostatak bio je izostanak videozida s projekcijama koje bi konceptu ovog materijala pridodali i vizualni element, točnije pojačali ga jer se inače svodio samo na plesačicu Luciju. Po pitanju kvalitete ne mogu se sa sigurnošću odlučiti što su mi bili vrhunci večeri, no svakako bih izdvojio početak s „Tuota Nuester“, čiji mi je studijski izvornik malo pokvario predugi a cappella uvod, i „Fondo“, odnosno kraj regularnog dijela s „Minotaurom“. Istini za volju, u ovoj posljednjoj malo predaleko je otišla flautistica Nika Bauman sa svojim, između free jazza i ekstremnije 60’s psihodelije pozicioniranim solom.
Od zanimljivosti svakako treba izdvojiti simpatičan trenutak kada je Mak tražio i dobio rakiju za cijeli orkestar te plesnu točku koju je Lucija skrivena ispod nečega nalik velu i vjenčanici izvela usred publike. Dodajmo i kako je okupljenih bilo toliko da napuni otprilike polovicu kluba i da je koncert trajao kojih devedesetak minuta.
Sve u svemu, ako sam i imao kakve dvojbe oko stavljanja Mimike na broj 1 svojih godišnjih lista, u petak su mi ih s lakoćom otklonili. A mislim da bi iduće „Altur Mur“ svirke mogle biti još i impresivnije, ako malo više pozornosti posvete vizualnom dijelu priče. S druge strane, niti ne moraju, i ovako je bilo fenomenalno!