Književnik i novinar Velimir Grgić upravo je objavio svoju jubilarnu desetu knjigu naslova ‘Hrvatski gen – snovi o bijegu s brdovitog Balkana’, koju je sam okarakterizirao ‘najopakijom’ do sada, a nama nije bilo preostalo ništa drugo nego da se odlučimo za jedan ‘opaki’ intervju.
Obzirom da smo kao narod progutali postulate neoliberalnog kapitalizma ne do želuca, već i dublje, kako tumačiš nedavnu zbunjenost hrvatskog puka i intelektualaca događajima na Wall Streetu i željom mnogih za drastičnim promjenama unutar kapitalizma, pa čak i njegovog ukidanja?
Velimir Grgić: U državi u kojoj većina ljudi živi na državnoj sisi, a privatni sektor i sitno poduzetništvo bivaju sustavno uništavani korporatizmom (fašistoidnim bratimljenjem korporacija i države), teško je govoriti o klasičnom kapitalizmu. Intelektualce koji tvrde drukčije uputio bih da barem jednom odu u SAD, razbole se i posjete doktora pa i sami iskuse što to znači pravi neoliberalni kapitalizam. Iako generalno simpatiziram libertarijanizam kao ideologiju, to činim prvenstveno kao antikolektivist i pristaša individualnih prava i sloboda. No isto tako smatram da je nemilosrdno lansiranje zdravstva, obrazovanja i obrane na tržište smrt za civilizirano moderno društvo. Na kraju krajeva, o kakvom mi to tržištu govorimo u zemlji čiji je tržišni opseg sastavljen od onoliko ljudi koliko ih živi u jednoj ulici u Tokiju?
S druge strane, puk kao puk – riječ je o istom onom puku koji je 1990. vjerovao da će dolaskom HDZ-a na vlast svatko postati Blake Carrington. Zatim su 20 godina nastavili glasati za ljude koji su ih dva desetljeća sustavno karali u mozak i guzicu, silujući državu materijalno i moralno do same propasti. Naravno, sada je za sve kriv Sanader. Svaki narod ima državu kakvu zaslužuje, kaže stara narodna, pa mislim da nitko od nas nema opravdanje. Mogli smo biti „mala Švicarska“, kažu. Ma da? A zašto onda nismo? Za koju godinu, ne samo da nećemo biti Švicarska, već ćemo se pretvoriti u jedan veliki golf teren na kojem livadu između dvije rupe za ubacivanje loptice ispresijecaju austrijski šoping-centri i domaći maloprodajni lanci sa superfriškim i zdravim povrćem iz Sjeverne Koreje.
Je li i to razlog zašto su se događanja sličnog karaktera tj. dnevni prosvjedi koji su se događali na proljeće u našem dvorištu negativno tretirala u medijima s može se reći potpuno promašenim zaključcima?
Velimir Grgić: Kad se nešto negativno tretira u medijima, to se događa s razlogom. Medij nije Facebook grupa. Medij je nečije vlasništvo, a iza svakog vlasništva postoje interesi koji diktiraju sadržaj. Medij je oružje, a naše su ga elite itekako dobro naučile koristiti u zadnjih 20 godina. Istina jest da su spomenuti prosvjedi bili suludi miš-maš svega i svačega, od šezdesetosmaških sanjara s promašenim papazjanijama o direktnoj demokraciji do krajnje desnice i ludih, opasnih sanjara drugog predznaka. Ali oni su svejedno bili jako važni, jer su pokazali da „hrvatski gen“ ipak postoji – u eri potpune transformacije građanina u konzumente, građanin je na trenutak uskrsnuo iz groba i pokazao da mu je, makar na tih nekoliko sati šetnje gradom, postalo važnije to hoće li sutra imati odrezak na stolu od toga koliko je odrezaka na svoju haljinu polijepila Lady Gaga.
Knjiga je predstavljena kao uzbudljivi koktel kulturne i medijske studije, sociologije, antropologije, politologije, evolucijske biologije, filozofije, ekonomije, utopije i teorija zavjere, objašnjavajući što je to zajedničko Platonu, Orwellu, Severini i Nives Celzijus. Koja je uloga u svemu posljednje dvije osobe? Čega su one simbol?
Velimir Grgić: One su dobro ime za prodati knjigu sažetkom na koricama (smijeh) Ali da, one su u isto vrijeme simbol celebrity kulture. I još koječega. Severina je usto i simbol rađanja nove internet generacije u Hrvatskoj. Detalji su u knjizi, naravno. Dalje>>