Malo je sastava i u post-rocku i izvan njega koji tako moćno i efektno prelaze iz jedva čujnog šapta u distorzirani uragan, povezujući čiste, jednostavne dionice s njihovim bučnim i razornim alter-egom.
Mnogo toga se promijenilo u 14 godina koliko je prošlo od posljednjeg koncerta Mogwaija u Hrvatskoj, i kod njih i kod nas. Tom su prilikom svirali na premijernom izdanju Terranea, festivala namijenjenog onima koji u glazbi vole kopati malo dublje i koji na, primjerice, INmusicu sve rjeđe pronalaze nešto za sebe, dok je škotska skupina, barem se tada tako činilo, branila boje žanra čiji je status već odavno počeo blijediti.
Terraneo se ubrzo ugasio, ali ne prije nego što je najavio kulturnu renesansu Šibenika, grada u kojem su narednih godina nastupala čak i velika imena poput Bryana Ferryja ili Aira i gdje se koncerti redovno održavaju i u turistima sasvim nezanimljivim mjesecima, a utjecaj post-rocka, u kojem su jedni od najuspješnijih i najznačajnijih predstavnika, danas otkrivamo kod brojni gitarističkih bendova, povremeno i nekih ne previše udaljenih od mainstreama.
Mogwai sam negdje tih dana i prestao aktivno pratiti premda su mi njihovi kasniji albumi bili u najmanju ruku solidni, a kada bi ih se i zaželio, najčešće sam se držao klasičnog debija “Young Team“ ili “Hardcore Will Never Die, But You Will“. Nakupilo se od tada u diskografiji grupe i dosta skladbi s vokalom koje su zvučale, možda i ne sasvim neočekivano, na tragu ranog shoegazea vrlo sličnog Slowdiveu, što u mom slučaju nikako nije kritika, već kompliment, posebno jer su te pjesme skoro bez iznimke spadale među bolje momente izdanja na kojima su se nalazile.
Nešto od toga smo čuli i u utorak u Tvornici, no ipak su još uvijek najjači kada svojim instrumentalima postaju režiseri bezbrojnih filmova u glavama publike, naizmjenično pastoralno lijepih i uznemirujuće košmarnih. Njihove kompozicije neupućenima bi mogle zazvučati monotono, ali svaka tema raste svojim tempom i po svojim pravilima, prilično nezainteresirana za uobičajene glazbene forme i strukture. Također, malo je sastava i u post-rocku i izvan njega koji tako moćno i efektno prelaze iz jedva čujnog šapta u distorzirani uragan, povezujući čiste, jednostavne dionice s njihovim bučnim i razornim alter-egom.
Na repertoaru je najviše bila zastupljena aktualna ploča “The Bad Fire“ sa pet stvari, dok su s po jednom ili dvije dotaknute i ostale faze Stuarta Braithwaitea i njegove desetljećima nepromijenjene ekipe. S “Bad Fire“ su prekopirali i otvaranje “God Gets You Back“/“Hi Chaos“, poslije kojih je uslijedila prva od onih izvedbi koje će se duže zadržati u mojoj koncertnoj memoriji, “Summer“ s “Young Teama“. Albumom prvijencem su i završili, točnije s “Mogwai Fear Satan“, skladbom epskog trajanja koja u svojih preko petnaestak minuta kao da je kompilirala i otkrivala sve ono što će Mogwai svirati u nastavku karijere.
Prije nje, poput kakvog glazbenog yin-yanga, odsvirana je možda im najpopističnija pjesma “Richie Sacramento“, čime je započeo bis, dok je čitav nastup trajao koju minutu kraće od sat i pol. Večer je obilježila i zabrana pušenja u klubu nakon 21 sat, koliko sam shvatio na zahtjev benda, što je prilično zbunilo posjetitelje koji su u Malom pogonu mirno pušili dvadesetak minuta ranije. Tvornica je bila skoro sasvim popunjena, što je iznova potvrdilo da post-rock spada među omiljene glazbene pravce zagrebačkoj publici pa ne sumnjam da će slično biti i za mjesec dana kada na isto mjesto dolaze God Is An Astronaut.
Red bi bio spomenuti i predizvođačicu Kathryn Joseph iz čije biografije vrijedi izdvojiti nagradu za najbolji škotski album 2015. godine. Dvije pjesme koje sam uhvatio bi se dalo ugurati u synth-pop ili dark wave, i to onaj za koji imate osjećaj da ste ga previše puta čuli pa moram priznati kako mi nije baš najjasnije čime je zaslužila takva priznanja i hvalospjeve.
Usprkos tom manje zanimljivom uvodu, bio je to jako dobar koncert nakon kojega nam ostaje samo nadati se da novi susret s Mogwaijem nećemo morati čekati do 2039. godine.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
