‘Monty Python’s Spamalot’ u Komediji – složena mašinerija s plemenitim namjerama

Govoreći o brodvejskom komadu, John Cleese je, uz ostalo, izjavio: ‘Izazivam vas da odete na predstavu i ne provedete vraški zabavnu večer!’ Bez ograde, iste riječi možemo primijeniti i na Komedijino uprizorenje.

'Monty Python's Spamalot' u Komediji

Brodvejski mjuzikl kao pojam američke ideje šoubiznisa što nastoji zadovoljiti ukuse najširih slojeva pučanstva načelno se čini nespojivim s idejom Montyja Pythona kao (intelektualističke, pet šestina starokontinentalne) komičarske skupine subverzivno-anarhoidnih satiričara, baš kao što je i žanr kazališnog mjuzikla koji je, neki će reći, kič sam po sebi, na dijametralno suprotnom polu od onoga što su Monty Pythoni profilirali kao svoj humoristički izraz usmjeren upravo protiv svih ugodnih konvencija malograđanštine.

U tom smislu, na postavljanje mjuzikla „Monty Python’s Spamalot“ na Broadwayu, premijerno izvedenog 17. ožujka 2005. (uz probne izvedbe u veljači, te prethodno u čikaškom Shubert Theatreu tijekom prosinca 2004. i siječnja 2005.), s nezadovoljstvom su reagirali i neki od Pythona. Jedini član američkog podrijetla, Terry Gilliam, reče da je riječ o „dijetnom Pythonu.“ Terry Jones proglasio ga je besmislenim i ispraznim. Michael Palin umjereno je procijenio da je posrijedi komad kakav Pythoni ne bi zajednički napisali. Riječi pohvale – „mislim da je ispalo sjajno“ – izrazio je samo John Cleese koji je premijernoj broadwayskoj inačici posudio glas nevidljivom Bogu.

Međutim, koliko god bili iščašeni, pomaknuti, nekonvencionalni i antiestablišmentski nastrojeni, Monty Pythoni nipošto nisu potcjenjivali ili, nedajbože, prezirali faktor zabavljaštva bez kojeg, dakako, njihov nepisani „program“ ukazivanja na apsurde suvremenog svijeta ne bi ni dopro do šireg auditorija, a kamoli im donio svjetsku popularnost koja traje već više od četiri desetljeća, iako od 1974. kao grupa djeluju sporadično, intenzivnije do igranog filma „Smisao života Montyja Pythona“ (Monty Python’s The Meaning of Life) iz 1983., a otad tek u povremenim, prigodnim, mahom jednokratnim okupljanjima, da bi tek koncem 2013. bio najavljen njihov prvi službeni „reunion“ (naravno, bez 1989. preminulog Grahama Chapmana) koji se odnosi na (zasad) deset nastupa u londonskoj Areni O2 u srpnju 2014. Premda nikad nisu angažirali marketinškog ili poslovnog stručnjaka koji bi ih savjetovao u pogledu usmjeravanja karijere i prodaje svog proizvoda svijetu, petorica visokoobrazovanih britanskih komičara i njihov američki drug iskazali su osobit smisao za biznis i hobotničkim širenjem pipaka u razne slojeve zabavljačke industrije odgovarajuće unovčili svoje iznimno djelo i umjetnički dar.

Spamalot u Komediji (Foto: Ines Novković)

Čvrsta, dakle, točka zajedništva poetike Montyja Pythona i poetike Broadwayja jest ona u kojoj se sretno susreću smisao za zabavljaštvo i smisao za biznis, a iz vida ne treba ispustiti ni to da su i filmovi i šouovi Pythona bili naveliko protkani šlageroidno-mjuziklskim točkama, koliko god te pjesme bile ispunjene ironičnim i zafrkantskim stihovima ili, pak, bile osmišljene kao parodije, jer razlika između parodije i parodiranoga nerijetko se očituje tek u autorskoj intenciji, dok su konačni rezultati mahom vrlo slični. Zajedničko brodvejskom i pajtonovskom također je i zahtijev za izvrsnošću kojom su i jedni i drugi dolazili do vrhunskih rezultata u svojim poljima izražavanja.

Ne treba, k tome, zaboraviti ni da je autor teksta i dobrog dijela glazbe (uz skladatelja Johna Du Preza) „Spamalota“, ni manje, ni više, nego baš član Monty Pythona, Eric Idle, koji je na frktanje nosova svojih kompanjona odgovorio otprilike ovako: „Sa „Spamalotom“ sam svakome od njih ubacio po milijun dolara u kasicu, a ti mi kopilani ne znaju reći ni hvala.“ Ne treba previdjeti ni to da brodvejski „Spamalot“ na scenu nije postavio tko god, nego Mike Nichols i to u svom drugom naponu stvaralačke snage. (Nakon tridesetak godina kvalitativno valovite karijere koja je slijedila fascinantan mladenački proboj s filmovima „Tko se boji Virginie Woolf?/Who’s Afraid of Virginia Woolf?“, 1966., „Diplomac/The Graduate“, 1967. i „Kvaka 22/Catch 22“, 1970., Nichols se dvijetisućitih, u osmom desetljeću života, vratio u vrhunsku umjetničku formu, što pokazuju neki od najboljih filmova u njegovu opusu, posebice „Bliski odnosi/Closer“, 2004.).

Brodvejsko izdanje „Monty Python’s Spamalota“ na repertoaru se održalo četiri godine – odigrano je oko 1600 predstava, vidjelo ga je više od dva milijuna ljudi, zaradilo je više od 175 milijuna dolara, nagrađeno je s tri nagrade Tony i nominirano za još jedanaest. Uspjeh je ostvaren i postavljanjem na londonskom West Endu (2006-2008.), održane su sjevernoameričke i britanske turneje, slijedila su izdanja u Las Vegasu, u Melbourneu i na Novom Zelandu, a prvom prevedenom predstavom, onom u Barceloni u Španjolskoj, 2008., započeo je pohod po dosad petnaestak zemalja neengleskog govornog područja, uključujući Meksiko i Južnu Koreju, da bi nakon tri odgađanja (premijera je prvi put bila najavljena za lipanj 2010.) od 14. prosinca 2013. „Monty Python’s Spamalot“ zaigrao na hrvatskom, u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, u zemlji koja je bila dijelom zemlje (SFRJ) koja je, pripomenuo je Michael Palin u putopisnoj dokumentarnoj TV seriji „Nova Europa“ (Michael Palin’s New Europe, 2007.), „prva izvan engleskog govornog područja otkupila TV seriju Leteći cirkus Montyja Pythona (Monty Python’s Flying Circus, 1969-1974.).“ (Ne baš pomno istraživanje upućuje nas na to da je prvo emitiranje „Letećeg cirkusa“, inovativne i kultne TV serije na kojoj je izgrađena karijera Pythona, u SFRJ bilo krajem sedamdesetih, preko TV Sarajeva, ali je tad prekinuto zbog protesta gledatelja. Sljedeće, uspješno, bilo je desetak godina poslije, opet preko TV Sarajeva, u sklopu eksperimentalnog kasnovečernjeg programa „I noć i dan“.) Dalje>>

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh