Govoreći o brodvejskom komadu, John Cleese je, uz ostalo, izjavio: ‘Izazivam vas da odete na predstavu i ne provedete vraški zabavnu večer!’ Bez ograde, iste riječi možemo primijeniti i na Komedijino uprizorenje.
Kapacitiranost Komedijina glumačkog ansambla i ostalog ljudstva te tehnike za izvedbu brodvejski zahtjevnog komada na kaptolskim daskama nije bila upitna, no skepsu poklonika djela Monty Pythona mogla je ponajprije izazvati prirodna pomisao na mogućnost spomenutog brodvejskog šećerlemiziranja montipajtonovske zajedljivosti. A kao drugo, eventualno dodatno zatupljivanje oštrice prijevodom na hrvatski koji, kako god uzmemo, jednostavno nije jezik izražavanja pisca koji itekako polaže na kojekakve kalambure koji prijevodom gube smisao.
Ovo drugo, besprijekorno je savladano izvanrednim, nadahnutim, savršeno tečnim prijevodom i prepjevom Ivanke Aničić koji istovremeno zadržava čitljivu vezu s engleskim i igra se s šarolikostima hrvatskoga. Ono prvo, dijetaliziranje sadržaja (kako reče Gilliam), jest nazočno u nekoj mjeri, ali ni približno tolikoj da ugrozi pajtonovsku živahnu dosjetljivost i temeljnu bespoštednost u nepoštivanju tabuiziranih tema, pa su se, među inima, na meti pošalice našli i Bog i kršćani i židovi i gejevi pa čak i sam Broadway, usprkos tome što je upravo on bio ciljano mjesto plasiranja teksta.
Da, komad je upakiran u oku i uhu ugodno šarenilo, ali libreto i pjesme je ipak pisao duhovit, inteligentan i vragolast Python, služeći se i zajedničkom baštinom ostalih, što se nedvojbeno čuje i osjeti. „Nema tabua. Ništa ne smije biti zabranjeno. Pythoni su uvijek željeli uvrijediti što je moguće više ljudi,“ izjavio je Idle nekom zgodom. Na neki način, može se reći da je u „Spamalotu“ postignut ideal sljubljivanja izvanjske pitkosti s unutarnjom sadržajnošću.
Kako veli reklamni slogan, „Spamalot“ je „maznut“, odnosno izrastao na filmu „Monty Python i sveti gral“ (Monty Python and the Holy Grail) iz 1975. u režiji Gilliama i Jonesa, čiji su scenarij pisala sva šestorica Montyja. Radnja predstave mahom replicira radnju filma oslonjenu na legendu o kralju Arthuru i vitezovima okruglog stola u potrazi za svetim gralom, u što bešavno upliće ponešto pajtonovskih štoseva iz drugih izvora. U tradiciji pajtonovske dramaturgije, cjelina je sastavljena kao vješto unizan kolaž zaokruženih skečeva koji funkcioniraju posve samostalno, a podjednako kao i labavom pričom, vezani su asocijativnošću i autorskim duhom apsurdističke preciznosti sparene s prostom dječačkom zafrkancijom.
Također i dinamikom zbivanja, odnosno odličnim ritmom predstave koju redatelj Igor Mešin tjera naprijed sigurno i koncentrirano, brzinom filmskijom od one u izvornom filmu, ne dozvoljavajući ni časak praznoga hoda, ali uvijek vodeći računa o pravom smislu određene scene, bilo onda kad je riječ o melankoličnom samovanju Arthura i njegova vjernog sluge Patsyja, bilo onda kada binu posve ispuni razigrani kaleidoskop pokreta, zvukova i boja cjelokupnog glumačkog i plesačkog ansambla ojačanog rekvizitskim, scenografskim i kostimskim pomagalima te specijalnim efektima raznih vrsta.
Akumulacija humora, pozitivne energije i izvedbenog žara redom odličnih glumaca i pjevača (Ronald Žlabur, Dražen Čuček, Saša Buneta, Đani Stipaničev, Dražen Bratulić, Renata Sabljak, Goran Malus, Ljubo Zečević, Željko Duvnjak, Dragan Peka…) te plesača i plesačica – među kojima, kao tumač središnjeg lika, jedinog koji ima dovoljno vremena i prostora zaobliti karakter, gustioznošću prednjači sjajni Damir Lončar (potpisan i kao suradnik redatelja) u ulozi Arthura – ozarit će, oraspoložiti i nasmijati i (skeptičnog) poklonika Pythonova djela i manje predrasudnog posjetitelja i onoga kome se živo fućka za podrijetlo zabavnog scenskog spektakla kojem svjedoči. Stigne li, unatoč silnoj zabavi koja obuhvaća i mačevanje i puštanje vjetrova i oponašanje konjskog hoda, kasa i galopa kuckanjem polovicama kokosovog oraha, i pjesme i ples (can-can, step, mažoretske vragolije i što sve ne) i borbu s krvoločnim ubojitim zecom i prpošne, nasmijane djevojke u donjem rublju, taj skeptični posjetitelj pomisliti kako likove Pythona ipak nitko ne glumi tako dobro kao sami Pythoni, bit će u pravu, no valja se sjetiti da u ovoj predstavi ionako nigdje nije glumio nijedan od njih, tako da u tom smislu nismo zakinuti ni trun više od bilo kojeg gledatelja predstave u bijelom svijetu.
Premda su mnoga rješenja najvjerojatnije (nužno) preuzeta iz originalne predstave, bez zadrške valja pohvaliti i izvrsne izvedbe koreografa Bojana Valentića, scenografa i oblikovatelja svjetla Ive Knezovića te kostimografkinje Mirjane Zagorec, kao i savršen orkestar pod ravnanjem Krešimira Batinića.
Pišući o Komedijinom „Spamalotu“ na portalu port.hr, Anđela Trampus, ciljajući na odnos forme sadržaja, uočava kako je posrijedi suptilan politički teatar u punom sjaju. U tom smislu možemo dodati da u današnja vremena određenu političku težinu ima i sama izvedba Komedijina ansambla, u nas rijedak suvremeni primjer složene mašinerije koja fantastično funkcionira s plemenitim namjerama, naočigled i bez dvojbe, tu, pred nama.
Govoreći o brodvejskom komadu, John Cleese je, uz ostalo, izjavio: „Izazivam vas da odete na predstavu i ne provedete vraški zabavnu večer!“ Bez ograde, iste riječi možemo primijeniti i na Komedijino uprizorenje.
(Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, Zagreb, 30. Prosinca, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
