Moskau ‘Love Supreme’ u KSET-u – može li ljubav prevladati?

Art core kolektiv Moskau izveo je u četvrtak 12. prosinca u KSET-u pretpremijerno pjesme s nadolazećeg albuma ‘Love Supreme’.

Moskau u KSET-u (Foto: Vedran Metelko)

„A Love Supreme“ je album američkog jazz saksofonista Johna Coltranea. Snimio ga je tijekom svega jednog sessiona 9. prosinca 1964. u studiju Rudyja Van Geldera u Englewood Cliffsu u New Jerseyu u SAD-a. Uz Coltranea na saksofonu, svirali su pijanist McCoy Tyner, basist Jimmy Garrison i bubnjar Elvin Jones. Album je objavljen u siječnju naredne 1965. Bio je to jedan od najprodavanijih albuma Johna Coltranea i do današnjeg je ostao jedan od njegovih najcjenjenijih, te ga se smatra njegovim remek-djelom, kao i jednim od najvećih albuma ikad snimljenih.

Suprematizam je umjetnički avangardistički pokret nastao 1913. u Rusiji. Osnivač suprematizma je Kazimir Maljevič poznat po slikama „Crni kvadrat na bijelom polju“, a zatim i „Bijeli kvadrat na bijelom polju“. Kazimir Maljevič je i autor manifesta „Od kubizma do suprematizma“, a zalaže se za prevlast (supremaciju) čistog osjećaja u umjetnosti; nastoji dosegnuti savršen sklad oblika i boja nepredmetnim slikama, crtama i osnovnim geometrijskim likovima.

U današnje vrijeme pak imamo jedan drugi suprematizam koji nema nikakve veze s umjetnošću – Bijeli suprematizam. Riječ je desničarskom ekstremizmu koji ispoljava mržnju, bijes i ogorčenje, a karakterizira ga rasizam, antisemitizam i ženomrstvo. To je, nažalost, rastući trendu tzv. alt-right militantnih radikalnih pokreta koji imaju sve veće uporište u SAD-u i Europi.

Moskau u KSET-u (Foto: Vedran Metelko)

Hrvatski (samoprozvani) alt core kolektiv Moskau uskoro objavljuje album „Love Supreme“. Ima li tu poveznica s ičim izrečenim u uvodnom dijelu?

Moskau je još od svojih početaka naginjao ekstremnom u svojoj glazbi. Tijekom karijere grupa je razvijala elemente teatralnog po uzoru na Laibach, plela snažan duhovni gospel narativ, stavljala najrazličitije predmete u funkciju glazbe poput najpoznatijih eksperimentatora te vrste, njemačkog benda Einstürzende Neubauten, te baštinila zvukovno naslijeđe Nicka Cavea, Toma Waitsa i Velvet Undergrounda. U jazz nije nikad ušla. Dosad.

Nova inkarnacija benda donosi trubu i trombon u grupni instrumentarij. Igor Pavlica i Hrvoje Štefanić pridruženi su članovi jezgri benda koju čine pjevač Ivan Laić, Pavle Bojanić na basu, Ivan Grobenski na gitari, Antonio Hanžek na bubnjevima, Vedran Peternel zadužen za sve nežične zvukove i instrumente i Buga Klara Blanuša na perkusijama, ujedno i prateća vokalistica. Dakako, nije Moskau ušao u jazz u klasičnom smislu, nije to ta metrika ritma, ali je otvoren veći prostor za improvizacije u kojima Pavlica i Štefanić imaju masivnu ulogu.

Moskau u KSET-u (Foto: Vedran Metelko)

Njihovi truba i trombon ocrtavaju zvuk jednog velikog puhačkog naslijeđa koji je općenito oblikova američki zvuk moderne glazbe i ponekad se činilo na koncertu u KSET-u kao da dolaze iz nekih davno minulih vremena kad su ti instrumenti bili zvučna supremacija, dok danas kao da su podlegli tutnjavi ove naše moderne.

Pjesme s „Love Supreme“ kao da su u borbi protiv jedan drugog supremacizma. Onog negativnog. Onog koji utjeruje strah u kosti i s kojim se još uvijek nitko ne zna obračunati. „Hail America“ bila je prva pjesma na koncertu – tutnjava koja baštini sinkopirane udare metala i industriala uz refren, tj. poklič koji jasno ukazuje kakav je duh turobne današnjice. Moskau je tu poput odjeka koji postaje sve glasniji i kojeg se ne može ignorirati, poput istine. Masovno, zaglušujuće i neprobojno. U nekom prenesenom glazbenom smislu, ne samo „Hail America“, već cijeli taj njihov „Love Supreme“ koji su izvodili te večeri bio je nešto poput Maljevičevog Crnog kvadrata. Glazba kao blok tame koja guta čula. Nije to bio onaj Moskau od prije par godina koji je znao imati eskapade nekontrolirane buke na pozornici. Ovaj Moskau je buku mantrički kotrljao, prevrtao i valjao. U rukama tog kolektiva ona je pulsirala striktno omeđena. Bend je sazrio u jednom sasvim novom obliku.

Moskau u KSET-u (Foto: Vedran Metelko)

Po pitanju vokalne interpretacije, uloge su se također potpuno kristalizirale. Dok je prije Moskau bio bend s dva vokala, tj. dva frontmena Laićem i Grobenskim, sada je Laić u potpunosti centralna pjevačka figura, a Grobenski gitarist koji ne prilazi mikrofonu. Svoj prostor je u nekim pjesmama pronašao i hip-hop izričaj, tj. više proto hip-hop po uzoru na njujoške Last Poets, nego ono što prevladava danas kroz primjerice trap. Moskau je dakle usisao u sebe i hip-hop, i heavy metal, i punk, i jazz, te taj cijeli sklop ‘bljuje’ jednu sasvim drukčiju glazbenu materiju i antimateriju.

„Love Supreme“ personificirani je labuđi pjev – moment pjesničkog očaja u kojem stihovi, nasljeđe, ukratko sva ljepota umjetnosti u umjetnikovom oku bivaju nadglasani surovom realnošću i grubošću. Želja je to za prekretnicom u kojoj bi na bajkoviti način ljubav trebala prevladati, ali svijet u svom stampedu ne ide u tom smjeru. Moskau su tako opet beskompromisno pogodili artističku nit kao što se opet ‘igraju na rubu vakuuma’ između onoga što pripada teatru i onoga što pripada rock koncertu. Jest da živimo u vrijeme hibridnih formi, no također svjedočimo i tome koliko te hibridne forme teško dopiru do šire publike, jer, eto, konzumeriram je učino svoje. Mnogi su prešutno, ili čak da nisu toga ni svjesni, odavno rekli: „Hail America“. Takvi se mogu lako uplašiti nekog tko tako nešto pjeva uz tutnjavu ravnoj stampedu bivola koja izlazi iz razglasa. No, opet, o čemu je tu točno riječ, saznat ćemo uskoro po objavi albuma „Love Supreme“.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X