Moskau – umjetnički kolektiv koji trenutačno čini osam glazbenika afirminiranih kroz brojne projekte na domaćoj glazbenoj sceni nastupit će u četvrtak 24. svibnja u Vintage Industrial Baru zajedno s Klinikom Denisa Kataneca. Spomenuti vlasnici albuma ‘Violence & Sorrow’, koji je briljirao prošle godine u kritičarskom izboru, neočekivano su iskoračili u svijet The Velvet Undergorunda i prošli tjedan na Bandcampu objavili reinterpretirani album ‘White Light/White Heat’ o čemu smo porazgovarali s vokalnim dvojcem Ivanom Laićem i Ivanom Grobenskim i dakako zaronili u konceptualni kaos jednog od najuzbudljivijih domaćih konceptualnih sastava.
Svjedoci smo novog izdanja art core kolektiva Moskau. Riječ je o reinterpretaciji kultnog klasika „White Light/White Heat“ grupe The Velvet Underground iz 1968. godine. Zašto „White Light/White Heat“ i koja je poveznica, dakako vjerujem da je jedan od razloga i obilježavanje 50 godina od objave originala?
Ivan Laić: Svakako je povod bila pedesetogodišnjica, ali i riječ je o njihovome albumu koji je najviše podložan interpretaciji. I izvornik je nastao brzo i bez puno pripreme, a naše su obrade nastale iz potpune improvizacije i sa originalnim pjesmama uglavnom imaju zajednički samo tekst i tu i tamo koju melodijsku liniju.
Ivan Grobenski: Da.
Očigledno je da volite materijal koji pruža puno prostora za improvizacije. Naslovna „White Light/White Heat“ u originalu ne traje ni tri minute, vaša verzija ima ‘mamutskih’ deset minuta. Je li to slučajno, ili ste pak željeli da se odmah na početku isključi svaka mogućnost da vam se zalijepi etiketa da ste se prepustili (ne)popularnim trendovima u ova cover/tribute vremena?
Ivan Laić: Jedan od razloga zašto smo se odlučili svirati Velvete bio je i taj da se odmaknemo od usporedbi s glazbom Nicka Cavea. A onda, kad smo svirali u Šibeniku, jedan momak nam je nakon koncerta rekao da je on prepoznao da sviramo pjesme Velveta, ali da je imao osjećaj kao da je Caveu. Izgleda da je od nekih stvari nemoguće tek tako pobjeći.
Ivan Grobenski: Jedan drugi je na pitanje kako mu je bilo odgovorio ”a neki je mijauka, šta da ti kažem”, tako da je od određenih stvari definitivno nemoguće pobjeći. Mi jednostavno volimo svirati dugo, teško i polako.
U tom svjetlu ste odličili skresati minutažu „Sister Ray“ s originalnih 17 i pol minuta…
Ivan Laić: Pjesme traju dok ne prestanu. Nismo se vodili idejom da nešto produžimo, a nešto drugo skratimo. Pristup je bio više u smislu postavljanja pitanja kako bi se nešto moglo odsvirati na drugačiji način, što bi Moskau odsvirao da ima pjesmu s tim tekstom. Tako je jedna od najžešćih pjesama na albumu Velveta, “I Heard Her Call My Name” postala balada, a najblaža pjesma je u našim rukama postala zloslustna i bučna “Here She Comes”.
Ivan Grobenski: Nakon nekog vremena postane mučno i publici i nama, a dogodilo se sasvim slučajno da je to u slučaju ove pjesme negdje oko deset minuta.
Nezaobilazno je da vas pitam o tom cover/tribute trendu koji je očigledno sve masovniji. Uglavnom su suprotstavljena su dva mišljenja koje možemo svesti na za i protiv. Kako vi kao glazbenici gledate na taj naš ‘postmodernizam’?
Ivan Laić: Meni osobno nije napeto slušati bendove koji se trude skinuti tuđa sola. Još pogotovo ako se pritom i odijevaju u te ljude čiju muziku sviraju, to mi je posebno glupo. Mi smo zato i išli s pristupom ponovnog osmišljavanja pjesama Velvet Undergrounda da budu u skladu s našim stilom i poetikom. Tribute bendovi su trend koji je sad popularan, za dvadeset godina se nitko toga neće sjećati. Ali svakako sad ima veliku publiku. No, kao što je rekao Komandant Mark; neka cvate stotinu dabrova.
Ivan Grobenski: Iskreno, mislim da je srž problema u tome što se kolektivni ukus na ovim prostorim nije nešto znatno mijenjao u posljednjih tridesetak godina. Jasno, u našem mikrokozmosu stvari su drugačije, ukus se mijenja i više manje je u skladu s modernim glazbenim tekovinama, ali opće je ozračje daleko od toga. Još uvijek je sve puno ex-Yu slušaona i cover bendova koji sviraju muziku koju su oduvijek svirali cover bendovi – Azra, EKV, Pink Floyd, Doors, Guns’n’Roses bla, bla, bla, a većina ljudi većinom nema volje čuti nešto novo i u stanju je slušati jedne te iste izlizane klasike unedogled. Sve što zahtijeva više od minimuma kognitivnog napora većinom ne prolazi. Istodobno, cover bendovi donose keš, bilo da sviraš hard rock ili svatovske zabavnjake. Stvari su zapravo vrlo jednostavne – ili odabereš keš ili odabereš umjetnost.
U neku ruku se objava ovog albuma u vašem slučaju može uzeti kao slučajni album, nešto što se neočekivano dogodilo ‘po putu’, jer poznato je da je ideja potekla iz programa „Revisited“ u klubu Vinyl u sklopu kojeg primjerice sastav Živa voda reinterpretira klasike rocka. Je li vam „White Light/White Heat“ bio prvi u mislima, ili ste imali i neki drugi albumu fokusu?
Ivan Laić: Ja se sjećam da sam nakon objave prvog albuma imao želju da obradimo cijeli album “Satan Is Real” The Louvin Brothersa, ali to nije prošlo.
Ivan Grobenski: Nama reinterpretiranje već postojećeg materijala služi kao predah između pisanja autorskih pjesama, na isti se način dogodio i ”Gospel Machine”. Sviranje Velveta u izmjenjenoj postavi s dodatkom violine i dodatnom dekonstrukcijom ritam sekcije koja se dogodila jer je to tražio materijal pomoglo nam je da ustanovimo smjer u kojem ćemo dalje pisati Novi Moskau.
Kako ste do tada gledali na slične poteze nekih glazbenika koji su se hvatali reinterpretacija tuđih albuma? Nekako mi Ryan Adams tu prvi pada na pamet… Jeste li slušali štogod što je on tu napravio?
Ivan Laić: Znam da je Beck obradio stvari poput prvih albuma Velveta i Leonarda Cohena. To mi je bilo zanimljivo čuti, ali naš je pristup bio puno više autorski u usporedbi. Čujem da je Adams svirao cijeli “Exile on Main St.” od Stonesa, ali nisam to imao priliku slušati.
Ivan Grobenski: Beck je navedene obrade snimio u sklopu projekta gdje se tuđi albumi reinterpretiraju, aranžiraju, izvode i snimaju unutar 24 sata, ako se ne varam, bez intencije da se to ikada izvodi pred publikom i u tom je smislu to drugačije, ali je konačan produkt sličan. Nisam baš pratio slične pothvate ostalih bendova, sviđa mi se što je Adams napravio od Taylor Swift jer je u njegovoj varijanti taj materijal iznenađujuće slušljiv, donekle mi je simpatičan Laibach i njihov “Let it be”, a definitivno najdraže rendicije tuđih pjesama su mi one koje je Cash snimio na svojim American Recordings… ostalo nisam previše pratio.
Ako uzmemo u obzir da se vaš prošlogodišnji dupli album „Violence & Sorrow“ našao na brojnim godišnjim listama najboljih ostvarenja, logično je bilo za očekivati da ćete ga krenuti jače promovirati uživo, no umjesto toga ste napravili ovaj neočekivani potez, dapače na koncertima nakon premijernog izvođenja albuma Velveta isti i dalje svirate. Zašto?
Ivan Laić: Malo smo se umorili od tog albuma. Dosta smo ga svirali i prije nego što je objavljen, a dvije promocije koje smo svirali u Zagrebu i Koprivnici bile su prilično psihički naporne, pa smo se odlučili malo promijeniti stvari. Ali to ne znači da smo gotovi s tim materijalom. Odsvirat ćemo dio tih pjesama i na koncertu u Vintageu sljedeći tjedan, a i na INmusic festivalu. Na koncu, mi možemo svirati samo ono što nam se u tom trenutku radi. Kad bismo pratili uvriježena pravila marketinga sasvim sigurno ne bismo bili Moskau.
Ivan Grobenski: “Violence & Sorrow” je pop ploča, a mi nismo pop bend. S tim smo se albumom okušali u ”režiranom” pristupu materijalu i to nas je psihički dotuklo. Vjerojatno bi se raspali da nismo počeli svirati Velvete na način na koji to trenutno radimo.
Ili možda volite i publiku zbunjivati?
Ivan Laić: Volimo biti nepredvidivi. I recimo, deset dana prije koncerta se posvađati oko toga što ćemo na tom nastupu svirati, jer imamo toliko opcija.
Ivan Grobenski: Da.
Nastup u Vintage Industrialu će znači imati djelomični „White Light/White Heat“ ishod, ili možda ne?
Ivan Laić: Zasad je plan da odsviramo jedan set s “V&S”, i set Velveta. A da stvar bude još interesantnija, odsvirat ćemo i neke pjesme koje će tamo doživjeti svoju premijeru. Nešto iz budućnosti. Uglavnom, cijeli materijal je prearanžiran za trenutnu postavu u kojoj važnu ulogu igra briljantna Tena Novak na violini.
Ivan Grobenski ima par svojih solo projekata, Ivan Laić je još u bendu Demoler Demoler, The Gentleman je krenuo sa svojom solo karijerom, Sara Renar se priključila kolektivu kao već etablirana glazbenica… slobodno dopunite ako sam nekog izostavio. Pitanje je, jeste li možda razmišljali o nekom osobnom festivalu gdje bi se sva ta osebujnost mogla susresti na jednom mjestu?
Ivan Laić: Bilo je razgovora o tome, možda jednog dana nešto i uozbiljimo.
Ivan Grobenski: Trebamo keš tako da čekamo da Gentleman i Sara pokore mainstream i ulože u Moskau.
Poslušajte: Moskau “White Light/White Heat”
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
