Da kojim slučajem trubač Peter Evans, saksofonist Jon Irabagon, kontrabasist Moppa Elliott i bubnjar Kevin Shea nisu osnovali kvartet Mostly Other People Do the Killing, vjerojatni bi oni sami bili psihopate i ubojice. Ovako, pronašli su savršeni ventil za otpuštanje ludila, zajebancije i dobre vibracije.
Poimanje glazbe od strane kvarteta Mostly Other People Do the Killing je potpuna i eksplozivna dekonstrukcija sveg što se uhvati, genijalna sprdačina s glazbom, ali iza koje se krije fanatična opsjednutost istom. Taj kvartet na pozornici izgara od želje za kreiranjem nečeg novog. To je jedno veliko nastojanje u probijanju opne svega postojećeg i uskakanje u nepoznato. Mijena je jedina konstanta ovih hiperaktivnih ‘partybreakera’ koji nisu u stanju mirovati, ili možda točnije kazano, prožvakavati neke stare forme kako bi skupljali bodove kod publike. Njih zanima provokacija iste – zajedničko putovanja u glazbeni teatar apsurda. Taj njihov zvučni teatar apsurda nevjerojatno je ljepljiv i zarazan, s bezbrojnim komičnim elementima, počevši samo od samog naziva pjesama i njihove prezentacije.
Nastup grupe Mostly Other People Do the Killing na 8. Vip Zagreb Jazz Festivalu jedan je od onih po kojem će isti možda biti najviše upamćen. Vođa benda je Moppa Elliott, njegove bas dionice ujedno su najčvršća nit vodilja ovog kvarteta u kojem ostala trojica instrumentalista kao da su stvorena od rebra Ornettea Colemana – slobodni i zaigrani. No da je Moppa svojevrsni katalizator tog glazbenog ludila svjedoče njegove uistinu originalne najave skladbi, koje su po njegovim riječima sve dobile ime po gradovima i mjestima iz Pennsylvanije čak i kad je riječ o nazivima poput „Roundbottom Squaretop“ ili „Blueball“. Cijeli koncert, koji se sastojao iz dva jednosatna dijela, Moppa je bio ustrajan na Pennsylvaniji uz smijeh i odobravanje publike.
Bubnjar Kevin Shea pored toga što je prilično glasan u svojoj iznimno živahnoj interpretaciji prepunoj geg manirizama iz vremena dok je crtić Tom & Jerry bila ujedno i progresivna jazz matrica, uspijevao se igrati i s loopovima – također potpuno neopterećeno. Pa je tako završetak skladbe „President Polk“ bio ‘ukrašen’ zvukovima ljudskog podrigivanja, što je na trenutak bar malo utišalo žamor s kraja kluba u kojem se nalazilo društvance koje očito nije znalo što će sa sobom u subotu navečer, pa je na čašicu razgovora došlo na jazz koncert potpuno ignorirajući sve što se događalo na pozornici. Potpuno suprotna situacija od prve večeri na kojoj je tijekom koncerta Johna Medeskog u publici vladala apsolutna tišina.
Trubač Peter Evans i saksofonist Jon Irabagon kao da su glazbeni sijamski blizanci kvarteta. Naravno ne u smislu glazbene unisonosti, koliko u razvijenoj mentalnoj komunikaciji i međusobno balansiranom osjećaju u kojem se međusobno nadopunjuju u zajedničkom avangardnom pristupu i instrumentima koje sviraju i glazbi koju izvode. Karakterizira ih veliki raspon u dočaravanju ambijenta. Evans je iznenađivao time koliko niski ton može proizvesti trubom, a u takvim trenucima kad bi ga Irabagon ‘podebljao’ saksofonom prostor je zaječao poput Titanika koji tone, da bi već u narednom momentu njihova svirka zvučala kao piskutava svađa vrabaca.
Izreka kaže da uglavnom drugi ljudi ubijaju, a zagrebačka jazz publika je u subotu izašla na streljanu pred četvoricu njih. Rešetanje s pozornice bilo je učinkovito kao mafijaška zasjeda Thompsonima iz vremena američke prohibicije. Glazbene kuršume je mogao izbjeći samo netko tko je potpuno gluh ili nije bio u Vip klubu te večeri. Ja sam potpuno izrešetan sretno otišao doma liječiti rane.
Saznajte više: John Medeski u recesijskom izdanju Zagreb Jazz Festivala