Vijesti o zdravstvenom stanju Lemmyja Kilmistera ove godine nisu bile ohrabrujuće. Valjda iz inata, Motörhead je objavio suludo dobar album.
Uobičajena je ovo bila godina u životu Lemmyja Kilmistera. Prvo je najavio album s obradama, pa je obznanio da se snimanje odgađa zbog hematoma (ne zna se ni kakvog ni gdje), zatim je krenuo na turneju koja je naprasno prekinuta jer su ga jedne večeri reanimirali zbog srčanih problema, da bi nakon svega Motörhead objavio album s 14 autorskih skladbi. „Aftershock“ je novi studijski dokaz da se sablasni žetelac još uvijek ne usudi pokucati na Lemmyjeva vrata, ma koliko god opijata ovaj uzeo. Lemmy se ne boji smrti, smrt se boji njega.
A sudeći po „Aftershocku“, Lemmy se osjeća sasvim dobro. Riječ je o najboljem albumu Motörheada još od „Sacrificea“, a od tada je prošlo već 18 godina. Da budemo još pretenciozniji, „Aftershock“ se može staviti uz bok „Bombera“ i „Ace of Spades“; rušilačka snaga na razmeđi distorziranog punka i paklenog bluesa, koja ni jednog trenutka ne razotkriva Lemmyja kao sedamdesetogodišnjeg rock umirovljenika, već njega i ostalu dvojicu smješta negdje na početke djelovanja Motörheada. U vrijeme kada su bilo kakvom kompromisu poručili da se nosi.
Da se novi materijal Motörheada može mirne duše slušati uz neke od njihovih klasičnih albuma, jasno je već od „Heartbreakera“. Svjesno pozicionirani na A1, uvodni riffovi uništavaju svaku primisao o bendu na zasluženom zalasku. Nema stajanja i nema odmora. Nesuđeni umrovljenik Lemmy zaboravio je stisnuti kočnicu i na „Coup de Grace“, razum je pogubio na „End of Time“, a jedna od suludo moćnih je i „Going to Mexico“. Reminiscencije na snagu Motörheada od prije tridesetak godina čuva i „Do You Believe“, u kojoj se ponajviše prepoznaje „Love Me Like a Reptile“, jedna od onih starih, vazdazelenih.
Dva su bluesa, „Lost Woman Blues“ i „Dust and Glass“, dva pokazatelja gdje su Kilmisterovi temelji, smjernice odakle je odavno krenuo u psihodeliju, space rock, da bi se skrasio u Motörheadu, najutjecajnijem bendu među heavy metalcima, žanra od kojega se Lemmy oduvijek ograđivao. On je, kaže, uvijek svirao rock and roll. Na „Aftershocku“ se dokazi za tu tvrdnju nalaze u „Crying Shame“ i „Keep Your Powder Dry“, a školska lekcija iz r’n’r-a dijeli se i u začuđujuće razvučenoj „Silence When You Speak“.
Motörhead je na svom 21. albumu ponudio klasičnu i očekivanu, ali opet iznenađujuću količinu buke i kontroliranog kaosa. Bas probija uši u „Death Machine“, gitaristički rafali Phila Campbella rešetaju kroz „Queen of the Damned“ i „Knife“, a zaključno zakucavanje ove izuzetno potentne, udarne i nabrijane ploče događa se u „Paralyzed“. Motörhead je, dakako, institucija, no rijetke su institucije koje nakon gotovo 40 godina neprekidnog rada objave jedan od svojih najboljih albuma. I to unatoč sablasnom žeteocu koji se dosađuje pred vratima stana, čekajući da mu se Lemmy konačno sam preda. Ovome to, čini se, još ne pada na pamet.
Ocjena: 9/10
(UDR GmbH/Menart, 2013)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
