Napeta se atmosfera, kako se kaže, mogla rezati nožem. Tri godine nakon premijere, četvero glumaca predstavu Olivera Frljića ‘Mrzim istinu’ izvodi zadivljujućom energijom, intenzitetom, uživljenošću i usredotočenošću.
Dojmu nemalo pridonosi i smještaj izvedbe u pobočni objekt Studentskog centra, neveliku prostoriju Studentskog eksperimentalnog kazališta koja inače uglavnom služi za probe, na čiju je sredinu postavljen omalen crni stol za kojim i oko kojega se odvija radnja predstave, dok je publika, cca četrdesetak duša, posjednuta na stolce uza zidove prostora koji doživljavamo kao stan, odnosno dnevnu sobu/kuhinju/blagovaonicu obitelji Frljić, nastanjene u Travniku, Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, SFRJ, cca 1975-1991.
Glumci bez šminke, u kostimima svakodnevne odjeće tamnih boja koja bi mogla biti i njihova privatna što je nose u danima kad se ne moraju nigdje pokazati, uz „nekazališnu“ rasvjetu običnih kućnih svjetiljki koja određuje pomalo neugodan, mračno-tjeskoban noćni ugođaj, u šezdesetak minuta predstavljaju slike iz obiteljskog života autora Olivera Frljića, onako kako ih on pamti, od upoznavanja njegovih roditelja, nekvalificirane više medicinske sestre Slađane i bravara-ugostitelja Dragana, do šesnaeste godine njegova života.
Riječ je o nizu kronološki pretumbanih, mahom burnih sličica obilježenih neugodnim iskustvima malog Olivera, Olje, koji unatoč nastojanjima da bude dobar dečko i dobar đak (u školi same petice), nikako ne uspijeva zadovoljiti zahtjeve roditelja slabih pedagoških sposobnosti. Svog se djetinjstva Frljić frustrirano prisjeća kao niza stresnih epizoda obiteljskog nesklada.
S obzirom na rijetkost kojom se pojavljuju u dramskim i filmskim djelima, očito nije nimalo lako ispisati dijaloge kakve nalazimo u „Mrzim istinu“, one koji ne slijede konvencije pisanja, nego se čupaju iz stvarnosti u kojoj se mnogi nesporazumi i sukobi razvijaju upravo zbog toga što zbiljski ljudi malo kad doista repliciraju na ono što je sugovornik rekao. Najčešće svatko govori svoje, držeći se generalno iste teme. Nakon pitanja ne slijede odgovor ili razrada onoga što se pita – kao u „dobro napisanim“ dramskim tekstovima i scenarijima – nego neka vlastita inačica mišljenja o istome, vrlo često postavljena u drugom ključu, po drugoj logici, ali ne u svrhu poticajne razmjena mišljenja, nego kao puko blebetanje ili kao tjeranje inata. Navodni sugovornici međusobno se ili ne slušaju ili nastoje da njihova bude zadnja, što bi trebalo značiti da su u pravu i da su pametniji od onoga drugoga. Razilaženja „logika“ kao pojava koja nas uvijek i posvuda okružuje, jedna je od implicitnih tema te, najnagrađivanije hrvatske predstave iz 2011. (dvadesetak nagrada u zemlji i inozemstvu) koju su neki čak proglasili najavom novog kazališnog doba, odnosno dijelom proljeća novog teatra (u nas). Kroz kolaž sitnih čarki i većih svađa, uglavnom nabijenih trpnom netrpeljivošću i nezadovoljstvom bračnih drugova koji, sva je zgoda, nisu ni trebali stupiti u taj brak, Frljić dojmljivo i svježe, bolno iskreno, a istodobno i duhovito, predočava klasičan sukob generacija kao i rašomonsko pitanje vjerodostojnosti sjećanja, odnosno interpretacijskih različitosti i komunikacijskih šumova u opisu nekog događaja kojem je nazočilo više svjedoka, među kojima ni jedan ne misli da laže, niti ima namjeru to činiti.
Usput, bez narušavanja dojmovnog kontinuiteta i emocionalnog tona, „Mrzim istinu“ igra se i metateatarskim razgrađivanjem i raskrinkavanjem iluzije pa glumci osim likova u obiteljskoj priči, glume iste te likove koji komentiraju predstavu (u nastanku) ili pak same sebe, glumce koji predstavljaju likove koje gledamo. Unatoč tom očuđenju, s likovima se i situacijama vrlo lako poistovjećujemo. Intelektualizam ne potire emocionalnost.
Energija visoke tenzije u malom je prostoru, gdje se gledatelji nalaze metar-dva od glumaca, s njima u istoj ravnini, uspostavljena doslovno u prvoj sekundi i na toj je razini održana do samoga kraja. Filip Križan gotovo u kreativnoj vrućici utjelovljuje Olivera u svim razdobljima, Rakan Rushaidat uvjerljivo spaja Draganovu temeljnu dobrodušnost s nekontrolirano koleričnim ispadima, Ivana Roščić umješno dočarava ženu čiji je nezgodan karakter dodatno hranjen tipično neveselim životnim okolnostima običnog radnog čovjeka u SFRJ, dok Iva Visković kao Oliverova sestra Marina hrabro iznosi ono što joj je ponuđeno u ulozi slabije napisanoj i razrađenoj od ostale tri.
(Teatar &TD, Zagreb, 22. travnja 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
