Objavljen je 12. studijski album jednog od najznačajnijih bendova iz Seattlea.
Kada bi me netko pitao koji bend smatram najvažnijim za rađanje onoga što je pod imenom grunge nepovratno promijenilo američku glazbu, bez imalo razmišljanja bih se odlučio za Mudhoney. Rock revoluciju koja će se nezaustavljivo zakotrljati iz Seattlea Mark Arm i Steve Turner najavili su već sredinom osamdesetih kao članovi Green Rivera, sastava koji su sačinjavali zajedno sa Stoneom Gossardom i Jeffom Amentom, budućim osnivačima Pearl Jama, a posebno objavljivanjem debitantskog EP-ja „Superfuzz Bigmuff“ čiji je utjecaj na Nirvanu kasnije često isticao Kurt Cobain. Singl „Touch Me I’m Sick“ danas je opravdano smatran jednim od najranijih grunge klasika, a svojim je prljavim, fuzz pedalom oblivenim riffovima i režećim vokalom jasno objasnio što će nas čekati u sljedećih 35 godina Mudhoneya, uključujući i novi, jedanaesti po redu studijski album „Plastic Eternity“.
Snimanju istog prethodile su turbulencije u grupi izazvane odlaskom dugogodišnjeg basista Guya Maddisona koji se vratio u rodnu Australiju, a čitav materijal snimljen je tijekom devet dana kao oproštaj od njega i zahvala za sve što je dao bendu u posljednjih dvadeset i kusur godina. U studio s producentom Johnnyjem Sangsterom ušli su s tek nekoliko do kraja završenih pjesama, oboružani samo gomilom riffova i ideja na kojima su neformalno radili tijekom pandemije. Takav scenarij nije previše obećavao i sasvim se lako mogao pretvoriti u debakl, no dugovječni je četverac već barem desetljeće i pol u više nego zadovoljavajućoj skladateljskoj formi, potvrđenoj vrlo dobrim albumima poput „Vanishing Point“ i „Digital Garbage“. Po pitanju kvalitete „Plastic Eternity“ je tu negdje, možda nešto slabiji, dok žanrovski spada među njihova eklektičnija, samim time i najmanje predvidljiva izdanja.
Prva stvar na albumu „Souvenir of My Trip“ bi se i glazbeno i tekstualno lako uklopila u nekakvu neopsihodeliju, najavni singl „Almost Everything“ ponajviše zahvaljujući Armovom pjevanju vuče na Public Image Limited, dok sam „Cascades Of Crap“ doživio kao križanac Pixiesa i laganijih pjesama Iggyja Popa. „Severed Dreams in the Sleeper Cell“ i „One or Two“ najpreciznije bi bilo opisati kao rock’n’roll psihodrame, a post-punk „Here Comes the Flood“ puno sličnosti dijeli s „The Flood“ talentiranog, ali prilično opskurnog manchesterskog sastava Blue Orchids. Protestna „Human Stock Capital“ zvuči kao da Mark jedva uspjeva kontrolirati bijes i urla u mikrofon preko eksplozivnog riffa gotovo identičnog onom iz kultnog Saturday Night Live skeča u kojem se ostarjeli hardcore punk bend ponovno okuplja na vjenčanju kćeri jednog od njih.
U „Flush the Fascists“ se zato nisu baš najuvjerljivije poigrali primitivnim elektronskim podlogama iako je zbog urnebesnih stihova i direktne poruke vrijedi poslušati, a i posveta najboljem čovjekovom prijatelju „Little Dogs“ ostala je pomalo izgubljena između tipičnog Mudhoneya i power pop ekscentričnosti ranih B-52’s.
Armovi tekstovi pokušali su pokriti čak i više toga nego sama glazba; kroz ovih 13 pjesama obračunava se s kapitalizmom, antivakserima i onima koji nepovratno pustoše i uništavaju planet, ali ispisuje i neodoljivo pomaknuti tribute nekadašnjem gitaristu Pere Ubua Tomu Hermanu („Tom Herman’s Hermits“).
U kontekstu onoga o čemu sam pisao na početku recenzije, stječe se dojam kako su Mudhoney zaslužili puno više, posebno jer većina članova (možda i svi, nisam siguran) radi i poslove koji nemaju veze s glazbom. S druge strane, prilično sam uvjeren da nitko od njih svoje vjerno sljedbeništvo i ugled kultnog i utjecajnog benda nikada ne bi mijenjao za status globalnih rock zvijezda čiji svaki korak u stopu prate paparazzi i lovci na skandale koji sebe nazivaju novinarima. Pogotovo kada se sjetimo što su slava i popularnost učinili njihovom fanu i prijatelju Kurtu Cobainu.
Ocjena: 7/10
(Sub Pop, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
