Britanski folk bend grabi krupnim koracima prema stadionima. ‘Babel’ se u ovom trenutku čini kao savršeni prolog tom scenariju.
Za razliku od Gaslight Anthema iz kojeg kroz koketiranje s punkom i irskim melosom dominira rock, iz Mumford & Sons se može izlučiti jedno sasvim drugačije ishodište. Naime treba uzeti u obzir jedan, europskoj publici, manje poznati fenomen, a to je onaj američkog Dave Matthews Banda. Spomenuti je u posljednjih petnaest godina izrastao u jednu od najvećih američkih stadionskih atrakcija (koja također puni Red Rocks kad joj se sprdne). Grupa je to predvođena karizmatičnim Daveom Matthewsom koju kritika trpa u ladicu jam benda obzirom da dugačke koncertne katarze neumoljivog sviranja i Matthewsove mračne poetike. Ista je kao i svojevremeno Grateful Dead bila i ostala velika isključivo u Americi, dok je u Evropi prilično nezapažena, iako je posljednji pokušaj širenja popularnosti na Stari kontinent uglavnom uspješno prošao predstavljanjem albuma „Big Whiskey & the GrooGrux King“ i turneje koja se dogodila 2010. godine. No dublji korijeni nikad nisu pušteni ni kad se to uzme u obzir.
Mumford & Sons upravo imaju tu priliku da postanu britanski odgovor na Dave Matthews Band, a nipošto na folk kolege poput Fleet Foxes. Osjeti se ta snažna ‘Dave Matthews crta’ u pjesmama „Lover Of The Light“ i „Hopeless Wanderer“ (pogotovo zbog saksofona) koje se na albumu ukažu dosta kasnije nakon uvodne plesne baražne vatre s naslovnom „Babel“ i „Whispers In The Dark“. „I Will Wait“ je treća po redu i s prethodne dvije predstavlja besprijekorno otvaranje za Mumford & Sons koji od ove sezone ulazi u stadionske gabarite.
Jedino što im Britanci mogu zamjeriti jest da zvuče previše američki u odnosu na debi „Sigh No More“. „Holland Road“ i posebno balada „Ghost That We Knew“ nakon „I Will Wait“ to još više potvrđuju, u njima ima manje indie brit folka nego Nashvillea i blue grassa, no i to drži vodu. Na granici je patetike, ali još uvijek nije previše zašećereno, a balade „Lover’s Eyes“ i „Reminder“ dominiraju i u središnjem dijelu albuma da bi se situacija pred kraj zgusnula i ubrzala s „Broken Crown“ i „Below My Feet“ i kulminiralo s „Not With Haste“ koja bi lako mogla postati i odjavna koncertna himna grupe.
U konačnici album „Babel“ uspješno balansira između bezlične robe za masovnu konzumaciju i izričaja benda koji ima nešto za reći. Mumford i sinovi snažno grabe prema vrhu i s „Babel“ imaju opravdanje za to, a pošlo im je za rukom glazbu ne iskvariti pohlepom. Bar za sada.
Ocjena: 7/10
(Universal Music, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
