Mumford & Sons ‘Babel’ – bendžo je opet u modi

Britanski folk bend grabi krupnim koracima prema stadionima. ‘Babel’ se u ovom trenutku čini kao savršeni prolog tom scenariju.

Mumford & Sons 'Babel'

Za razliku od Gaslight Anthema iz kojeg kroz koketiranje s punkom i irskim melosom dominira rock, iz Mumford & Sons se može izlučiti jedno sasvim drugačije ishodište. Naime treba uzeti u obzir jedan, europskoj publici, manje poznati fenomen, a to je onaj američkog Dave Matthews Banda. Spomenuti je u posljednjih petnaest godina izrastao u jednu od najvećih američkih stadionskih atrakcija (koja također puni Red Rocks kad joj se sprdne). Grupa je to predvođena karizmatičnim Daveom Matthewsom koju kritika trpa u ladicu jam benda obzirom da dugačke koncertne katarze neumoljivog sviranja i Matthewsove mračne poetike. Ista je kao i svojevremeno Grateful Dead bila i ostala velika isključivo u Americi, dok je u Evropi prilično nezapažena, iako je posljednji pokušaj širenja popularnosti na Stari kontinent uglavnom  uspješno prošao predstavljanjem albuma „Big Whiskey & the GrooGrux King“ i turneje koja se dogodila 2010. godine. No dublji korijeni nikad nisu pušteni ni kad se to uzme u obzir.

Mumford & Sons upravo imaju tu priliku da postanu britanski odgovor na Dave Matthews Band, a nipošto na folk kolege poput Fleet Foxes. Osjeti se ta snažna ‘Dave Matthews crta’ u pjesmama „Lover Of The Light“ i „Hopeless Wanderer“ (pogotovo zbog saksofona) koje se na albumu ukažu dosta kasnije nakon uvodne plesne baražne vatre s naslovnom „Babel“ i „Whispers In The Dark“. „I Will Wait“ je treća po redu i s prethodne dvije predstavlja besprijekorno otvaranje za Mumford & Sons koji od ove sezone ulazi u stadionske gabarite.

Jedino što im Britanci mogu zamjeriti jest da zvuče previše američki u odnosu na debi „Sigh No More“. „Holland Road“ i posebno balada „Ghost That We Knew“ nakon „I Will Wait“ to još više potvrđuju, u njima ima manje indie brit folka nego Nashvillea i blue grassa, no i to drži vodu. Na granici je patetike, ali još uvijek nije previše zašećereno, a balade „Lover’s Eyes“ i „Reminder“ dominiraju i u središnjem dijelu albuma da bi se situacija pred kraj zgusnula i ubrzala s „Broken Crown“ i „Below My Feet“ i kulminiralo s „Not With Haste“ koja bi lako mogla postati i odjavna koncertna himna grupe.

U konačnici album „Babel“ uspješno balansira između bezlične robe za masovnu konzumaciju i izričaja benda koji ima nešto za reći. Mumford i sinovi snažno grabe prema vrhu i s „Babel“ imaju opravdanje za to, a pošlo im je za rukom glazbu ne iskvariti pohlepom. Bar za sada.

Ocjena: 7/10

(Universal Music, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X