Što je oduvijek bio san svakog britanskog/irskog benda? Osvojiti Ameriku. Kako se to može učiniti? Tako da zvuče kao američki bend. Hoće li im kritika s otoka to ikad oprostiti? Nikad.
Prošli su taj put svi oni Neamerikanci koji su upisani zlatnim slovima u povijest rocka – ako po ničemu drugom, onda po uspjehu. The Rolling Stones, Led Zeppelin, U2… moglo bi se nabrajati, a novi na listi „drznika“ svakako su Mumford & Sons, donedavno predstavnici neo folka iz irskog grada Kildare predvođeni, svakako karizmatičnim, Marcusom Mumfordom.
S prvim albumom „Sigh No More“ (2008.) ekspresno su pokorili istočnu stranu Atlantika, a s narednim „Bebel“ (2012.) satrli su Ameriku kao da su novi Crosby, Stills, Nash i Young ili pak Grateful Dead. Zaštitni znak grupe bio je bendžo koji je povezivao bluegrass narative s ponovno otkivenom folk poetikom čiji predvodnici su do tada bili Bon Iver i The Fleet Foxes. Za razliku od navedenih koji su svojim off pristupom kao osvježenje na sceni došli pod lupu glazbene kritike, Mumford & Sons odlučili su na tom valu pokoriti mase. Njihovo pojavljivanje i modus operandi može se okarakterizirati kroz riječi nekih aktera Haight Ashbury scene 1960-ih iz San Francisca koji su debelo razdvajali prelazak grupe Grateful Dead na country zvuk, koji je tumačen kao logični korak i nužno potrebno pojednostavljenje pristupa glazbi nakon zasićenja slobodnom formom acid rocka spram onoga što su predstavljali Eagles kad su se pojavili. Jer za Eagles tj. za Dona Henleya i Glenna Freya se govorilo da su stvar postavili postriktnom biznis modelu osvajanja scene. Njihov country rock bio je ciljan, bio je za stadionske gabarite.
Mumford & Sons su s „Bebel“ u Americi bili dočekani kao heroji. U jednoj sezoni su punili auditorijume koji su do tada bili rezervirani za najpopularnija domaća koncertna imena, kao što su Pearl Jam, Bruce Springsteen, Foo Fighters i Dave Matthews Band. Njihov bendžo napravio je moćan proboj u dijelu populacije koja je inače nesklona zvuku tog instrumenta kad dolazi iz okruženja Nashvillea. I što onda Mumford & Sons učine s trećim albumom „Wilder Mind“? Odreknu se bendža i postaju pop rock bend po svimstadionskim gabaritima ljeta gospodnjeg 2015.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=vD3iXpv4h-o[/youtube]
Lakše je reći da je to prokleto proračunata formula po kojoj se nakon osvajanja Britanije i Amerike jedan bend odlučuje osvojiti svijet, nego to i učiniti. Za početak za tako nešto treba imati muda do poda i samouvjerenost braće Gallagher. Ne treba gubiti iz vida i dobru dozu lucidnosti promjene parametara u formuli koja je već donosila vagone keša. U tom svjetlu gledano „Wilder Mind“ jedan je od najhrabrijih poteza jednog izvođača u glazbenoj industriji općenito. Ne toliko značajan kao davnašnja Dylanova odluka o elektrifikaciji vlastite protestne poezije, no svakako ne manje riskantna.
Marcus Mumford je s „Wilder Mind“ sve stavio na kocku, jer bendovi u suštini jako rijetko rade potpunu inventuru zvuka, posebice kad se ‘primi u narodu’. Rade se izmjene u zvuku i stilskom pristupu, ali nema previše nekih novih Davida Bowieja na sceni (bar ne u smislu da su promjene vidljive na toj amplitudi popularnosti).
„Wilder Mind“ je tako otkinuo komadić svega planetarno popularnog iz recentnog svijeta pop rocka potrebnog za njegovo kreiranje. Stvoren je hibrid u kojem se osjeti stadionska suspenzija i eksplozija refrena po uzoru na U2, u određenim elementima ‘ošišan’ je i Coldplay, s tim što Mumfordova tugaljivost ne ide toliko daleko kao Martinova, popističnosti se ne bi posramili ni Maroon 5, neke ‘južnjačka ozračja’ kao da su skinuta od Kings Of Leon, dok je poletni ritam u funkciji kontrapunkta elegičnim tekstovima škola Davea Matthewsa.
Rezultat je 12 pjesama od kojih svaka može biti zasebni radijski singl, dok kao cjelina sve teče fluidno kao pola litre hladne bevande na +40 – takav je i ugođaj – sve prokleto lako ulazi u uho kroz tu neku potmulu dursku ugodu. Produkcija koju potpisuje James Ford (član Simian Mobile Disco i između ostalih producent Arctic Monkeysa i Florence + The Machine) prostrana je poput američkih pick up truckova. Jednostavno i svijest i podsvijest tu šalju jasne signale da „Wilder Mind“ u sebi sadrži sublimirane sve elemente pravog pop albuma za 2015. godinu. Trebalo bi dobra doza puritanske ljubomore da se to ne prizna ili da se kaže kako bendžo kao instrument opako nedostaje, dapače u ovoj zvučnoj slici bio bi suvišan.
„Wilder Man“ je također bitan za Mumford & Sons kao nova etapa u njihovoj diskografiji koja otvara puno prostora za daljnji rad i odašilje sliku da se ego Marcusa Mumforda može mjeriti s onim Bona Voxa – jer on nipošto ne želi biti prolazna atrakcija, već želi zasjesti na tron i to na duže vrijeme. A to da je shvatio da veliki rizik može donijeti i velike rezultate u poslu kojim se bavi, možda je najbolje objasnio u stihovima pjesme „Monster“: „So fuck your dreams, And don’t you pick at our seams, I’ll turn into a monster for you, If you pay me enough, None of this counts, a few dreams, plowed up”. Dakle dokle god zna da veliki igrači moraju puno riskirati, na dobrom je putu. Koliko god to, možda, otrcano zvučalo.
Ocjena: 8/10
(Island/Universal Music, 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
