Muse ‘Simulation Theory’ – simulacija glazbe

Osmi studijski album britanskih rock giganata posljednji je dokaz da su ih muze odavno i, vjerojatno, definitivno napustile.

  • 22
    Shares
Muse ‘Simulation Theory’

Prije desetljeća ili dva u rocku je bilo zlatno pravilo da rock zvijezda ne smije ostarjeti u svom izričaju. No stvari su se otad stubokom promijenile. Ako u današnjici rock zvijezda ne sazrijeva sa svojom publikom, onda situacija postaje komično-tragična, ovisno iz kojeg se kuta gleda. Britanski rock sastav Muse živi je primjer toga. Njihov kreativni put podsjeća na životni put fiktivnog filmskog karaktera Benjamina Buttona koji je 2008. režirao David Fincher s Bradom Pittom u glavnoj ulozi. Cijela stvar iz albuma u album postaje sve benignija i djetinjastija.

Usporediti danas albume „Origin Of Symmetry“ iz 2001. i „Absolution“ iz 2003. s recentnim „Simulation Theory“ jest kao da se stvari okrenu obrnutim vremenskim slijedom. „Simulation Theory“ je nešto poput skupog demo uratka početnika koji se još uvijek traže, a spomenuti drugi i treći album mračno-raskošni vrhunci zrelosti.

„Simulation Theory“ izmješten je iz nekadašnje srži benda kao što je svaka simulacija izmještena iz realnog svijeta, koliko god se trudila biti realna. Uz sve, to je i simulacija benda. Na ni jednom dosadašnjem albumu Musea prisutnost basista Chrisa Wolstenholmea i bubnjara Dominica Howarda nije bila toliko prigušena. Sve zvuči kao da su oni samo poput nezainteresiranih plaćenika došli na poziv Matta Bellamyja i tu i tamo nešto odsvirali unutar matrice koju je on komponirao. Cijeli album je stoga plošnog i beskrvnog karaktera, nešto što je uistinu moglo biti programirano i editirano bez živog basista i bubnjara. Niti jedan bend ne može sakriti nedostatak komunikacije i izostanak zdravih sessiona na kojima kad kliknu stvari onda pršte ideje i niz sitnih instrumentalnih doprinosa svakog člana, koji možda i ne moraju biti čujni svakom slušatelju, ali posjeduju upravo zabilježenu komunikaciju glazbenika, a time i magiju koju je rock oduvijek imao. Nema rock benda bez te vrste komunikacije, bez te radosti muziciranja. Fućkaš sva editiranja i prtljanja po efektima u postprodukciji.

Najveća boljka albuma „Simulation Theory“ upravo je taj sveprisutni moment u kojem je u Bellamyjevim rukama Muse, kao bend, postao simulacija. Jasno je to već s uvodnom „Algorithm“ u kojoj Bellamy u novo konfekcijsko ruho zarobljava glazbene elemente koje su nekad proslavili Francuzi Jean-Michel Jarre, u većoj mjeri i u manjoj mjeri grupa Magma. Uz dodatak disco ritma srednjeg tempa bezlično pompozno odzvanja naredna „The Dark Side“. Bend, kao bend, oživi tek u trećoj „Pressure“ – ciljanom singlu za stadionske potrebe grupnog pljeskanja ritma, a „Propaganda“ potom ulazi na teren glazbe pokojnog Princea. Nije ta pjesma rip-off u akordnoj progresiji, ali u svemu ostalom jest i uz to dolazi kao ciljani prijelaz na bezidejni r&b iskorak „Break It To Me“ koji je dakako začinjen auto-tuneom i ‘gitarskim skrečanjem’.

Da je Bellamy u svojoj kameleonštini spreman na besmisleno bacanje rukavice u lice Edu Sheeranu svjedoči „Something Human“. I za najizdržljivije štovatelje nekadašnjeg Musea „Something Human“ je točka loma, trenutak kad je i okorjelim optimistima jasno da je „Simulation Theory“ bljutavo varivo u koje je nabacano sve i svašta bez smisla i poretka. „Thought Contagion“ je novi negativni udarac sa svojim otrcanim millennial whoop refrenom, a vodi do još gore wannabee teen himne „Get Up And Fight“. Dok dođe „Blockades“, kao slušatelj ste već dobrano u blokadi, pa možda i promakne činjenica da je to prva pjesma na albumu koja podsjeti na Muse iz ranije faze. Jedna jedina. Kakva žalost.

Pretposljednja „Dig Down“ koja je umočena u zborni stil Queena uz dodatak još jednog millennial whoopa, ujedno je i pretposljednja točka poništenja i ponioranja u slušateljsko ništavilo nakon koje slijedi „Void“ koja definitivno tamo i vodi, do te mjere da skoro poželite da i vama posljednji krug agresivne bas distorzije podere zvučnike nakon ‘doživljaja’ „Simulacije“ zbog kojeg povjerujete da glazba kao glazba više uopće ne dopire do vas.

Ocjena: 2/10

(Warner / Dancing Bear, 2018.)

  • 22
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh