Nakon dugog čekanja, od danas je i službeno putem glazbenog servisa Deezer dostupan “IV”, odličan četvrti album riječkog sastava My Buddy Moose.
Četvrti album riječkog americana benda My Buddy Moose dugo je vrijeme dovršen proveo u limbu čekajući na službenu objavu. Mnogi prijatelj benda i glazbeni kritičar već ga je imao priliku čuti još otkako su prije Božića nastupila kao predgrupa ponovno pokrenutom projektu The Strange, čiji je frontmen Chris Eckman producirao njihov posljednji studijski album “Shine! Shine! Shine!” objavljen prije četiri i pol godine. Već početkom godine izašli su i neki preliminarni osvrti na ploču koja će danas biti objavljena pod jednostavnim naslovom “IV”, a svaki od njih bio je s razlogom pisan u superlativima.
My Buddy Moose su na početku desetljeća svojim drugim albumom “Wonderful Feeling of Emptiness” pokazali da su u stanju pisati sjajne pjesme temeljene na neodoljivim melodijama, tako da je ranije spomenuti “Shine! Shine! Shine!” predstavljao svojevrsni korak unatrag po pitanju kvalitete u usporedbi s prethodnikom, pa tu činjenicu ni dovođenje zvučnog imena poput Eckmanovog na mjesto producenta nije uspjelo prikriti. A i sam Eckman priznaje da je materijal s “IV” mnogo bolji od onog s kojim je on radio. Na njegovo mjesto je, inače, ovaj put sjeo njegov stari znanac i suradnik Mathew Emerson Brown.
Frontmen benda Luka Benčić kao autor radi bolji posao od mnogih razvikanijih imena na sceni, što potvrđuje u gotovo svakoj od deset pjesama koje su se našle na “IV”. Čini se kako bi, primjerice, “My People” mogla biti i svjetski hit, sa savršenim miksom gitara i neforsiranim dječjim zborom u finalnim refrenima. Album otvara “Wilderness Years” koja se također može pohvaliti jednom od najzaraznijih melodija albuma, a val pozitive nastavlja se i s “Letters from the Past” koja je više usmjerena na indie pop zvuk nego na južnjački rock, kao uostalom i ne sjajno odabrani predsingl “Terrible Place” koji kao da bi prije mogao naći mjesto na prethodnom albumu.
Nakon toga, album zaokreće u balade i melankoliju triptihom koji čine osam i pol minuta duga ljepotica “Death Row” s upečatljivom usnoharmonikaškom dionicom, zatim “After the Feeling Is Gone”, te najbolja od trojke, “Differences” s vjerojatno najboljim tekstom albuma koji propituje dobiveno i izgubljeno na ruševinama veze: “Differences were the only things we’ve shared.” Uzgred budi rečeno, čini se da Benčić još uvijek bolje barata engleskim u pismu nego u izgovoru, premda i tu pokazuje određeni napredak, a kad je upakiran u kvalitetnu pjesmu i taj element nosi određenu dozu šarma.
Stvari se ponovno razigravaju nakon uspavanijeg centralnog dijela albuma s “Waiting”, duetom s Ikom Smolović iz beogradskog benda On Tour, te ranije spomenute “My People”, da bi završilo s još dva jaka broja: “Second Best” koja se atmosferom djelomično naslanja i na ostavštinu The Walkaboutsa, te “Black Cloud”, melodična laganica u kojoj pak iznenađujuće uspješno ulaze u teritorij u kojemu često nalazimo The National. Album tako završava moćnom glazbenom zavjesom i mora se priznati da bi bilo vrlo zanimljivo vidjeti što bi My Buddy Moose mogli postići kada bi se usmjerili u tom pravcu.
“IV” stoji uz bok “Wonderful Feeling of Emptiness” kao najbolji dosadašnji uradak ovog riječkog benda, a na dosta mjesta ga i nadmašuje. Isto tako, jasno je kako je riječ o jednom od najboljih domaćih albuma u dosadašnjem segmentu godine, a među njima će svakako ostati i na njenom kraju.
Ocjena: 8/10
Dancing Bear, 2017.