Treći album svakog benda bi se mogao zvati ‘Biti ili ne biti’. Kako prvi donosi hype u unutrašnjim redovima i kako drugi album ‘postavlja zamku’, treći je taj koji obično rješava mnoge dileme, posebice onu ‘je li stvar zaživjela?’.

Riječki My Buddy Moose bend je koji zasigurno ima tu vrstu dileme jer djeluje u teškim uvjetima domaće scene unutar koje naklonost prema grupama koje su odabrale engleski jezik za svoj izričaj i nije baš velika. To je jedna od onih grupa koje u rovovskim bitkama svojih koncerata doslovce s godinama skupljaju jednog po jednog fana. Velika je to igra živaca. Stvari idu sporo, ali u slučaju My Buddy Moosea i u pozitivnom smjeru jer posjeduju onu magiju americane koju im ne mogu zanijekati ni najveći glazbeni hipsteri.
„Shine! Shine! Shine!“ najzaokruženije je djelo grupe do sada, dobro izbalansirano, konkretno prezentirano i što je najvažnije odsvirano uživo, čime je spriječeno eventualno gubljenje životnog soka ovog albuma reskih gitara i grube produkcije koju potpisuje Chris Eckman, kojeg slobodno možemo nazvati guruom americane ovih naših prostora. Jer iako je Seattle njegovo ‘prirodno okruženje’ s godinama se pokazao kao bitan zamašnjak ovdašnje scene. Lijepo je to kad takav jedan glazbenik ovdje pronađe smisao bavljenja rockom, a ne samo da je turist željan močenja jaja u Jadranu.
Jedna od najljepših karakteristika albuma je što je produciran za vinil. Znaju glazbenici i znalci što to znači, jer je to skoro postalo zaboravljeno umijeće, ili ako želite: zanat. Za tako nešto potrebno je uranjanje u analogiju, a ne u digitaliju. Jer iznimno veliki broj albuma koji je kreiran kroz digitalnu tehnologiju ne mogu zaživjeti na vinilu ni u post-festum situacijama. Stoga je iznimno pohvalno za Dancing Bear što se odlučio „Shine! Shine! Shine!“ objaviti i u obliku vinilnog izdanja, koliko god se to činilo u ovom trenutku riskantno, ali My Buddy Moose je jedan od onih rijetkih domaćih bendova čiji album treba doživjeti u tom obliku.
Jasno je to već kad se poput ruže rascvjeta uvodna „Fucking Boring“ kroz raskošni rif i decentno southern rock podebljavanje klavijaturama. Smjenjuje je brza garažna „Girl“ da bi kao treća zasjala „Shine! Shine! Shine!“ polu-laganica kreirana za obožavateljice, čime je My Buddy Moose uspješno primjenio formulu klasičnog otvaranja rock albuma po sistemu brzo-brže-lagano. Jest da su time opasno zagazili i u područje AOR-a više nego na prethodna dva albuma, ali četvorka Benčić, Botić, Đečević, Širola to radi izuzetno elegantno i sa stilom.
Na „Shine! Shine! Shine!“ se odlično nadovezuje plesni country rock „She Knows“, da bi A stranu zatvorila „Lack Of Imagination“ čiji uvodni rif toplo evocira neke davne uspomene na „Virginia Plain“ Roxy Musica. „Roulette“ u kojoj se mogu pronaći natruhe surf mistike The Bambi Molestersa, kao prva na B strani otvara nove vidike albuma. No treba imati u vidu kako je Luka Benčić već duži niz godina pridruženi član sisačkih surf rokera, a u posljednjih godinu dana aktivno mijenja na basu Ladu Furlan Zaborac, a naravno na albumu je uz Vavu ugošćen i Dinko Tomljanović na lap steelu, pa je pretapanje utjecaja bilo neminovno, ali u korist My Buddy Moosea. Iz „Love Like Ours“ kao da progovaraju The Jayhawksi i višeglasje karakteristično za The Monkees da bi „Traveller“ otišla korak dalje ka Twin Cities zvuku iz 80-ih. Posljednje boogie dizanje adrenalina pred kraj nudi „Love, Love, Love“ da bi „Not The One“ u fade out ulozi elegantno zatvorila album.
Pa sad, treba li domaćem rocku šutnuti nogu u dupe ili ga treba slušati? U slučaju My Buddy Moosea sigurno je preporuka za ovo potonje. Pitanje: biti ili ne biti, nešto je što treba shvatiti ozbiljno. Prije nego bude prekasno…
Ocjena: 9/10
(Dancing Bear, 2013.)