My Buddy Moose u Tvornici – predivni osjećaj punoće

U četvrtak navečer u 21.45 sati je prostor Malog pogona Tvornice zjapio prazan, a na rasporedu je bio koncert riječke grupe My Buddy Moose. U svega deset narednih minuta, na ulazu je nastala gužva i prostor je jednakom brzinom bio ispunjen. Oko 150 ljudi kao da se odnekud ‘teleportiralo’ kako bi se u hladoj siječanjskoj noći zagrijali uz topli ‘rokerski kamin’.

My Buddy Moose u Tvornici (Foto: Tomislav Sporiš)
My Buddy Moose u Tvornici (Foto: Tomislav Sporiš)

„Oni nemaju pjesmu za otić’ po pivu ili na zahod!“, rekla mi je jedna prijateljica  i svakako obožavateljica riječkog benda My Buddy Moose koji je u četvrtak u Mali pogon Tvornice privukao solidan broj posjetitelja željnih dobre klupske svirke. I naravno bila je u pravu jer My Buddy Moose je istinski rock bend koji na pozornici svako malo postiže katarzu. Prije i poslije koncerta su to pojedinci Luka Benčić, Matko Botić, Ištvan ‘Pišta’ Širola i Jasmin Đečević, a tijekom koncerta to je jedno tijelo – jedno pulsirajuće srce koje isporučuje nepatvoreni rock n’ roll.

Zagrebački nastup nije samo bio povod kako bi i bend i publika uživali u pjesmama s postojeća dva albuma grupe već i prilika da My Buddy Moose izvede čak devet novih pjesama koji bi se trebali naći na skorašnjem dugosvirajućem uratku. Dakle staro rock pravilo na djelu: provjeri uživo kako funkcioniraju nove stvari. A nove stvari naravno nose pečat mandoline Matka Botića, koje su ujedno i pečat My Buddy Moosea, ali je također i riječ o potpuno pročišćenim on the road rock pjesmama, koje kao da su nastajale u periodu 70ih negdje na delti Mississippija. U jednoj od novih pjesama grupi se na pozornici pridružio Dinko Tomljanović iz Bambi Molestersa na lap steel gitari i time još više podebljao masni južnjački zvuk My Buddy Moosea.

Iako grupa koja svoj izričaj temelji isključivo na pjesmama napisanim na engleskom jeziku ne može očekivati masovni proboj na hrvatskoj sceni, ona ipak može biti u povoljnoj stvaralačkoj situaciji u kojoj se u potpunosti može fokusirati na svoju glazbu. Jedino (i najvažnije) opterećenje u takvoj situaciji je stvaranje dobre glazbe koja posjeduje sve okidače i za bend i za one koji ga slušaju za postizanje zadovoljštine oslobođene balansa svih trikova podilaženja publici. My Buddy Moose su se u tom smjeru tijekom godina istesali u pravom smjeru i zasluženo postali klupska atrakcija koja do sada nije ni jednom podbacila, bar ne pred očima moje malenkosti. Tako i ono što se odvilo u četvrtak u Tvornici je bilo sve samo ne wonderfull feeling of empitness, da parafraziram naziv njihovog posljednjeg albuma.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X