Godina 2016. dokotrljala se do kraja, bila je to godina gubitaka značajnih imena na sceni, ali i godina jakih albuma. Ravno do dna kreće s listom 20 najboljih domaćih i regionalnih izdanja. Tijekom cijele godine su preslušavali i listu sastavili: Jelena Svilar, Ivan Laić, Vedran Harča, Tomislav Sporiš, Marko Podrug i Zoran Stajčić. Kao i svake godine i ove krećemo obrnutim redoslijedom od 20. do 1. mjesta.
20. Frenkie Kontra Indigo “Putanja”
Višegodišnje suradnje FMJAM ‘reprezentativaca’ Frenkieja, Kontre i Indiga konačno su izrodile prvi zajednički album. S obzirom na minuli rad od ove se trojke stvarno dosta očekivalo, a većinu tih očekivanja ‘Putanja’ je uspjela ispuniti.
19. Let 3 “Angela Merkel sere”
Let 3 su krenuli đonom na ustreptalu kršćansku aktualnost. I to ne više sarkazmom kao u „Hvala tebi Kriste“. Bend se vratio žestoko, stao na prvu crtu obrane i podigao još jedan stameni spomenik nepoćudnosti. Ovoga puta, stvarno slušljiv.
18. Punčke – Ništa nije kako se čini
Za Luciju, Ruby i Anju došlo je ključno razdoblje zvano drugi album. Ako, pjesnički kazani, debitantski ‘Sunčano s povremenom naoblakom’ upravo bio to na što ukazuje, nasljednik ‘Ništa nije kako se čini’ donosi olovne oblake. Dakako, ti olovni oblaci odnose se na sveopći emotivni naboj albuma. Tekstovi su mračni, ispunjeni gnjevom, ironijom i samoprijekorom, uglavnom hermetični spram okolnog svijeta. Lucija Ivšić vokalno zvuči kao da je stjerana uza zid. Uzmaka nema, samo prostor za otpor. Intrinzično iskustvo.
17. Iz@ Medošević “Granulo je sunce”
Za one koji ne znaju, Izet Medošević nije ‘od jučer’ na sceni. Glazbeni zanat ispekao je u riječkim Avlijanerima i OŠ Sulud III, iza sebe ima i zbirku proznih pjesama „Genij usamljenog čovjeka“, a bije ga glas da je i punk filozof s pokrićem. Stoga je trenutni kantautorski izričaj logična stepenica za njega, a nipošto uskakanje u trendovski indie vlak na domaćoj sceni gdje mlađi autori kroz kantautorstvo žele debitirati.
16. Ana Ćurčin “Sketches Of Belonging”
“Sketches Of Belonging” kao da je album iz onog nepovratno izgubljenog vremena vladavine vinila, kad ste jedan album mogli slušati toliko dugo dok ga ne naučite napamet, a da vam ni onda ne dosadi. U ovo vrijeme brzopotezne konzumacije informacija, posebno glazbe, Ana Ćurčin smisleno je sve zaustavila na 48 minuta tijekom kojih je apsolutna vladarica vremenom i emocijama.
15. Bernays Propaganda “Politika”
Promjene članstva u bendovima normalna je pojava, ali izuzetno rijetko se događa da s promjenom člana dolazi i do promjene instrumenta što u konačnici dovodi do potpune promjene zvučne slike i stila. Makedonski sastav Bernays Propaganda odlučio se upravo na taj korak nakon četiri albuma, te ustaljenog i prepoznatljivog izričaja u velikoj mjeri već prihvaćenog od publike. Odlaskom bubnjara Džana Kuča, u bend je došao programer i klavijaturist Deni Krstev. Ako bi se u ovo vrijeme, kad se mnogi glazbenici kunu u vječitu inspiraciju pokojim Bowiejem, trebala povući neka paralela i naći primjer istinske hrabre kameleonštine u kojoj jedan bend sve stavlja na kocku i pali mostove iz sebe, onda je to Bernays Propaganda.
M.O.R.T. je stvarno pošteno razbucao strukturu tužne kocke i usput mangupski povukao tamo neke iluminate za bradu. Ovu grupu se stvarno treba zagrliti iz pluća. Bili su ugodno iznenađenje s “Odjelom za žešće” 2014. godine, s “Tužnom kockom” su još ugodnije.
Uglazbljena poezija, obrade The Curea, pa i svojih pjesama… – za ‘Male laži’ nadahnuće je dolazilo iz najrazličitijih smjerova. Snimanje trećeg albuma Svemira Zvonke Obajdin “Male laži” protegnulo se na godinu dana, a rezultatom i glavna autorica i bend mogu biti itekako zadovoljni. Pošteno bi bilo reći da “Male laži” donose još onoga što smo naučili očekivati od Svemira na prethodna dva albuma, ali ovoga puta ispričanog na neke nove načine, tako da ne djeluje kao isprano ponavljanje već kao osvježavajuće istraživanje autorskog pristupa stvaranju, te da predstavlja još jedan korak prema emancipaciji od pratećeg benda kantautorice prema “udruženom pothvatu”.
12. ABOP “ABOP”
Legenda kaže kako je pet glazbenika prije pet godina nezadovoljna jednim partyjem odlučila napraviti vlastiti after party, koji je, naravno, bio bolji od partyja. Ime projekta došlo je samo po sebi; After je bolji od partyja, ili skraćeno: ABOP. Za one koji ne znaju riječ je o glazbenicima iz zagrebačkih bendova Pips, Chips & Videoclips, Mayales, Sinestet, Elemental i Pridjevi. U glazbenom smislu, stvar je prilično konkretna, na ABOP se ne dolazi pjevati refrene i slušati sentiše (kojih niti nema) – to je uvijek sraz čovjeka i mašina u kojoj spomenuti glazbenici pobjeđuju mašinu na njenom teritoriju, svirajući techno trance za koji bi netko neupućen pomislio da mora otputovati u indijsku Gou kako bi tamo dobio takav ‘propisni šus’ u uši i noge.
Novi, treći po redu, studijski album zagrebačkog benda Cojones ne odjekuje rezonantno samo u sferi stoner rocka, kojem po narativu bend pripada, već dakako šire – to je jedan od ponajboljih rock albuma općenito snimljenih na ovim prostorima. To ‘snimljen’ se odnosi i na odličan producentski posao koji potpisuju dvojac Pavle Miholjević i Jura Ferina. Naime, shvatili su da pred sobom imaju četvoricu odličnih instrumentalista, ujedno i izvrstan vokal, a sve skupa kreativne i hrabre glazbenike u svojim najboljim godinama; ukratko, vanserijski bend za ove prostore koji može „podnijeti“ raskošnu i radiofoničnu produkciju, a da sve skupa i dalje zvuči kao punokrvi rock and roll, bez primisli da je tu riječ o nekom umjetno uzgojenom projektu ili surogatu nečega što se na svjetskoj sceni zbiva izvan naših granica.
Odmjeren, inteligentan, emotivan, subverzivan, revolucionaran, prostorno i vremenski objedinjujuć, duboko zakopan u tradiciju, vizionarski kamen temeljac jednog novog mainstreama , savršeno prezentiran i bolno iskren. Čas će vam stisnuti srce, čas otpustiti bol kroz ugodu, a s boli i tugu i sjetu. A možda i osjetite i neki tinjajući ponos iz podruma duše što ste rođeni na Balkanu i što možete razumijeti i osjećati tako jako ovaj zvučni impuls koji vraća osjetilni ljudski dignitet u ovoj okolini sveopćeg i sveprisutnog poniženja.
9. Škrtice “Škrtice”
Dugo se pričalo o toj supergrupi, a sada došao i trenutak za objavljivanje prvijenca. Pred sam kraj godine novo, sirovo i svježe iskustvo dolazi s eponimnog albuma na kojem pjeva Zoran Kostić Cane, frontmen Partibrejkersa, a prate ga Kole iz Velikog prezira, Boris iz Jarbola i Danilo i Boško iz Straight Mickey and the Boyza.
Rockabilly petorka Greaseballs, svoj je prvijenac objavila s čak 26 godina zakašnjenja. Samom materijalu, međutim, vremenski je odmak poprilično koristio – tih dana od njih bi vjerojatno pokušali napraviti nove Đavole i sasvim ih približiti srednjoj struji, dok srodnike ovih pjesama danas otkrivamo i u punku, garažnom rocku pa čak i surfu. Greaseballsi su ovim albumom vratili dug kako samima sebi, tako i onima koji ih nikad nisu prestali voljeti.
Dečki iz Mašinka dokazali su da nisu samo skupina zajebanata koja pjeva o cugi i štanca refrene kao stvorene za pijani „singalong“, nego izniman bend sposoban da utjecaje kalifornijske punk škole i regionalnih veličina poput Atheist Rapa, KUD Idijota ili Goblina pretoči u nešto potpuno svoje i originalno.
Ima tu i politike i društva. Ima ljubavi. Ima krize identiteta, traženja sreće, samoće. Ima i Zagreba. Ima ponosa i inata. Ima svega što je kod Elementala uvijek i bilo, svega onoga na čemu su Remi i Shot brusili svoje rime još od vremena kada su smatrani samo još jednim simpatičnim izdankom nabujale zagrebačke hip-hop scene s kraja devedesetih. „Tijelo“ je Elemental kakvog poznajemo, kakvog priželjkujemo. „Tijelo“ je album, dijelom i iz vječne želje benda da rade onako kako im se prohtije, koji prkosi zakonima tržišta – dvostruki.
5. NLV “NLV”
Bend s ‘najnemaštovitijim’ imenom na hrvatskoj sceni svojim je, podjednako nemaštovito nazvanim prvijencem, ne samo ispunio, već i daleko premašio očekivanja nametnuta hvaljenim EP-jem ‘…and who are you?’. Čim su se pojavili, Nikol Ćaćić, Luku Šipetić i Vedran Grubić brže-bolje su se ugurali među kantautore stasale na raznim „začaranim Močvarama“ i „Bistroima na rubu šume“ pa „NLV“ možemo smatrati albumom kojim su to akustičarsko društvance jednostavno prerasli. U 10 pjesama električne gitare zastupljene su koliko i njihove „ištekane“ starije sestre, aranžmani više nisu ogoljeni i minimalistički, a ritam-sekcija blago hermetičnim je baladama pridodala „malo mesa“ i učinila ih mnogo univerzalnijima i prihvatljivijima širem publikumu.
4. Klinika Denisa Kataneca “Nikta Zorja”
Stalna nesigurnost, pretjerana emotivnost i nestabilnost osobno su prokletstvo za onoga nad koga se nadviju, ali kada se pretoče u umjetnost, ponekad nastaju djela iznimne vrijednosti. Jedno od takvih djela jest i “Nikta Zorja” Denisa Kataneca. “Nikta Zorja” je kratko i gorko iskustvo. Shizofreno i bolno. Nelagodno i tužno.
3. Valentino Bošković “Marsovska listina”
“Službena priča” kaže da se Valentino Bošković daleke 1646. godine lansirao u Svemir s raketne postaje na Vidovoj gori, a njegovom povratku na rodni otok Brač ne nazire se kraj je je priča o svemirskom putovanju tog bračkog astronauta dobila svoj nastavak – drugi album pod nazivom “Marsovska Listina” koji nastavlja tamo gdje je stao prvijenac ‘VSSR’, objavljen 2014. godine. Dotičnom bračkom „Ziggyju Stardustu“ inspiracije nimalo ne manjka, a gorivo kojim je napunio svoj raketoplan još uvijek djeluje. Shvatio je i da glazba ako ne služi za let i odljepljivanje iz stvarnosti, onda uglavnom ne služi ničemu. Kao što je shvatio da i za glazbu postoji ‘viša glazba’ i da je neki Zemljani popularno zovu pshihodelija. A usput je izveo i najveći trik od svih, jer nikad do sad nije kročio na neku zemaljsku pozornicu. Urednik ovog portala mu je obećao osobno pašta šutu skuhat kad to učini.
Sara Renar je prije dvije godine EP-ijem „Jesen“ obznanila novi smjer u svom autorskom radu, ne samo u smislu da se počela sve više oslanjati na loopove i elekronske naprave, već se otisnula u smjeru istinske potrage u nutrinu svog kreativnog bivstva, odmaknuvši se tako od svega što se moglo čuti na njenom (klasičnom bendovskom) prvijencu „Djeca“. Upravo je taj potez bio krucijalan, onaj koji ju je izdvojio od brojnih koji srednjestrujaštvom pokušavaju ozbiljnije debitirati. Ako je „Jesen“ bio prvi korak ispipavanja terena, „Tišina“ je čvrsto stajanje na uporištu glazbene kreativnosti. Podvukla je Sara crtu tamo gdje smo se najmanje nadali i očigledno nas oduševila.
Rijetki su bendovi poput beogradskog Repetitora iz kojih poput plimnog vala nadire preplavljujuća količina tutnjajućeg očaja. Također su rijetki bendovi čiji se albumi čine kao još jedan usputni koncert bez publike u studiju, kad se uđe i istrese ta ogromna količina bučne gorčine, kroz stih ili dva, izudaraju svi instrumenti, napusti prostorija i ostavi se snimatelju ili producentu gola sirovina poput gole i neuljepšane stvarnosti. „Gde ćeš“ jednostavno sjeda kao kruna dosadašnjeg rada i dokaz da je bend i ovog puta otišao korak dalje, nije izigrao svoje postulate, nije izgubio energiju i ne pokušava se svidjeti nikome. Repetitor je gotovo planetarni endem kad je rock and roll u pitanju.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
