Najbolji domaći i regionalni albumi 2017. godine

Godina je pri kraju. Vrijeme je godišnjih lista. Započinjemo je listom dvadeset najboljih domaćih i regionalnih albuma, iako, ruku na srce, čini se da smo ili domaće slušali najviše, ili regionalna produkcija nije izbacila dovoljno naslova koji bi nam zapeli za uho.

  • 1
    Share
Najbolje domaće i regionalno 2017. godine

Listu su ovog puta sastavljali Jelena Svilar, Vedran Harča, Marko Podrug i Zoran Stajčić, dok se Ivan Laić dogovorno nije doticao regionalnih i domaćih lista obzirom da je bio u konkurenciji kao glazbenik s izdanjem. Kao i svake prethodne godine i ove krećemo od rednog broja 20 i završavamo prvim mjestom i  albumom godine. Pa, krenimo.

Bow vs Plectrum – Strings Only

20. Bow vs Plectrum “String Only”

Filip Novosel na tamburici i Tihomir Hojsak na kontrabasu. Već su prvim albumom “Gudalo protiv trzalice”, iz 2016. godine, dokazali da je ekperiment spajanja dva dosad nespojena žičana instrumenta – uspio. Njihov drugi album, nazvan “Strings Only”, na neki je način usavršena i produžena verzija debitantskog uratka, nastavak priče koja se, pak, ovog puta čita na sasvim drugačiji način.

My Buddy Moose “IV”

19. My Buddy Moose “IV”

My Buddy Moose su na početku desetljeća svojim drugim albumom “Wonderful Feeling of Emptiness” pokazali da su u stanju pisati sjajne pjesme temeljene na neodoljivim melodijama. “IV” stoji uz bok “Wonderful Feeling of Emptiness” kao najbolji dosadašnji uradak ovog riječkog benda, a na dosta mjesta ga i nadmašuje.

Letarg ‘Tibor’

18. Letarg “Tibor”

Koprivnički kantautor Bruno Antolić, koji pod imenom Letarg ove godine je objavio debitantski album. Već je prošlogodišnjim EP-ijem “Faze budnih sanjara” predstavio talent stapanja post punk i rock obrazaca u zarazni indie pop s jakim autorskim pečatom, izvrsnim vokalom i zanimljivim tekstovima. Ako u Koprivnici postoji netko tko baštini zvuk Overflowa  i Don’t-a, tj. dva najznačajnija gradska imena alternativnog rocka s kraja prošlog stoljeća, onda je to Letarg.

Trobecove krušne peći ‘Ether’

17. Trobecove krušne peći “Ether”

Ponovno okupljanje Trobecovih krušnih peći s vremenom se pretvorilo u jedno od najuspješnijih glazbenih uskrsnuća na ovim prostorima, što je dokazao i ovaj koncertni album snimljen u siječnju 2015. u splitskom klubu Kocka. Pjesme na njemu iznova otkrivaju da su Trobeci i glazbeno i tekstualno aktualniji nego ikad. Post punk, no wave, noise i spajanje funka s najekstremnijim granama alternativnog rocka u novom su mileniju postali nepresušna inspiracija za bendove s obje strane Atlantika, a nasiljem i seksom opsjednuti stihovi Darka Begića-Bege nikad prije nisu djelovali tako realistično i poznato.

Jonathan ‘To Love…’

16. Jonathan “To Love…”

S obzirom da EP „To Love…“ sadrži osam pjesama i traje četrdesetak minuta, riječka ga je petorka mirne duše mogla objaviti kao regularan drugi album. U odnosu na eponimni EP i debitantski album „Bliss“, Jonathani se ovoga puta predstavljaju u nešto mračnijem, sjetnijem izdanju, s puno zrelijim i dorađenijim skladbama, pogotovo po pitanju aranžmana.

Brujači ‘Ladanje’

15. Brujači “Ladanje”

Brujači su čudovište s tri glave pa u zvuku grupe jednako važnu ulogu igraju gitara, bas i bubanj, naizmjenično preuzimajući poziciju vodećeg instrumenta u pjesmi. U tekstovima, minimalistička se simbolika miješa s pomaknutim tokom svijesti, motivima nalik onima iz starih SF/krimi filmova i dobrom zajebancijom. Zbog toga bi Brujači, kao i zbog striktnije definiranih aranžmana, komercijalnije prirode pjesama i manje ekstremne izvedbe, mogli privući i solidan broj fanova izvan sfere eksperimentalne glazbe, možda i konačno dočekati tržišno priznanje za sve što su njihovi sadašnji i bivši članovi učinili za alternativni rock ovih prostora.

Žen ‘Sunčani ljudi’

14. Žen “Sunčani ljudi”

Žen trećim albumom nastavljaju krčiti džunglu koju su same posadile i u kojoj se dobro osjećaju. Samopouzdano i uvjerljivo probijanje kroz zvučno šipražje rezultiralo je “Sunčanim ljudima”, vlažnim i gustim albumom, na kojemu Žen nanovo dokazuju koliko prišivena im post-rock etiketa može biti rastezljiva. Distorzirano i produkcijsko rastezanje ovoga je puta na površinu gurnulo sve one potmule aranžmanske detalje koji su sramežljivo provirivali glavom na prošla dva albuma, ali su tek na “Sunčanim ljudima” uspjeli uhvatiti zraka.

Pi (Ivana Picek) ‘Časna lubanjska’

13. Pi “Časna lubanjska”

Najbolji izleti su neočekivani izleti. Tako je i kantautorica Ivana Picek stubokom izmijenila kompletan narativ po kojem smo je do sada znali, uključujući i samo ime nazvavši se po Arhimedovoj konstanti. U cijelom konceptu albuma na kojem je i većina naslova pjesama navedena različitim simbolima, čak i kineskim pismom lako bi se mogla povući paralela s posljednjim albumom Bon Ivera „22, A Million“ i donesti zaključak da je Pi njegova hipsterska hrvatska inačica. No, nije tako, dapače, Ivanin uspješni makeover u glazbi i imidžu je nešto po čemu ćemo pamtiti ovu 2017. godinu.

Chui i Jazz orkestar HRT-a ‘Chui ovu glazbu’

12. Chui & Jazz orkestar HRT-a “Chui ovu glazbu”

Chui nije iskoristio Jazz orkestar HRT-a za pratnju, već kao da je svojim duhom prožeo cijeli taj mnogoljudni sastav. Na albumu ‘Chui ovu glazbu’ svi ti glazbenici su Chui. S „Chui ovu glazbu“ Chui ne samo da je diskografski potvrdio ‘kredite’ s „Third Sun From The Stone“ albuma, već je napravljena nadogradnja koja također treba ući u anale hrvatske moderne glazbe. Uz sve, sastav je još više proširio autocestu prema jazzu za sve one slušatelje kojim je upravo Chui u protekle, skoro dvije, godine postao jedna od početnih točki.

Jinx ‘Pogrebi & pomiriši’

11. Jinx “Pogrebi i pomiriši”

Od prvog do zadnjeg stiha „Pogrebi & pomiriši“ se obraća ‘djeci tranzicije’ koja je pogrebala i pomirisala život u dva različita politička sistema i koju mori sve ono što ih mori kao ovdašnje & današnje sredovječnice & sredovječnike. Sve na albumu „Pogrebi i pomiriši“ izazovna je nostalgija, od naslovnice bezbrižne mladosti, preko fotografija članova benda koje datiraju iz istog perioda, do glazbe koja odzvanja poput mjuzikla čiji libreto spomenuta generacija zna napamet. Najbolji pop album za one “rođene u pogrešno vrijeme”.

Crvi ‘Piše nam se dobro’

10. Crvi “Piše nam se dobro”

U Beogradu je zadnjih godina stasala izuzetno uzbudljiva, bučna rock scena koja još od pojave Repetitora svako malo izbaci neki zanimljiv bend. Četvorka zvana Crvi napajala se na istom vrelu inspiracije kao grupa Borisa Vlastelice ili Straight Mickey & The Boyz, točnije u američkom alternativnom rocku 80-ih i 90-ih, ali su u odnosu na njih melodičniji i puno više indie. Bend kojem se stvarno piše dobro.

Kries ‘Selo na okuke’

9. Kries “Selo na okuke”

Iako je prošlo čak osam godina od objavljivanja kultnog prethodnika “Kocijani”, novi album Kriesa zvuči kao njegov izravni produžetak ili naknadna B strana. Prije svega, valja upitati što “Selo na okuke” donosi novo u odnosu na “Kocijane”. Budimo iskreni, ne mnogo. Ali dobitna formula se ne mijenja, a Kries je na prethodnom albumu do nje neupitno stigao. već prvim slušanjem osjeća se jedna dodatna žestina u novom materijalu. To je kvaliteta kakvu smo dosad znali osjetiti na koncertima, a ne toliko na studijskom materijalu.

Seine ‘Sno sna’

8. Seine “Sno sna” 

Na svojim počecima, Seine je predstavljao kantautorski projekt Ivana Ščapeca iz ugašene grupe Vlasta Popić, koji je s vremenom prerastao u eklektičnu i nepredvidivu sviračku mašinu sposobnu da nježnu, jedva čujnu baladu u sekundi pretvori u distorziranu psihodramu. “Sno sna” istovremeno je i hrabar i nužan iskorak za Ščapeca koji je uhvatitio magiju i iznjedrio jedan od najzanimljivijih albuma domaće indie produkcije koji se konzumira u jednom dahu i ekstatično proživljava na koncertima. ‘Gubitnik’ je izvanredno preokrenuo situaciju u svoju korist i nametno se ovim albumom kao jedan od predvodnika domaćeg nezavisnog izričaja.

Irena Žilić ‘Haze’

7. Irena Žilić “Haze”

Zagrebačka kantautorica je na svom drugom studijskom albumu zaigrala na jednu drugu kartu i opet oduševila. Njene balade su sušta suprotnost vremena u kojem su nastale. Kao da pozivaju da se osjeti koliko jedna minuta može trajati, koliko se misli u toj jednoj minuti može pokrenuti… stati sa svakodnevnom informacijskom histerijom, udahnuti, osjetiti strujanje zvuka i poslušati tekstove koji komuniciraju s unutrašnjim bićem. Zato ovaj album pruža vanvremenski osjećaj.

Nežni Dalibor ‘U slojevima’

6. Nežni Dalibor “U slojevima”

Četvrti album vranjanskog sastava s beogradskom adresom slojevita je raščlamba, a time i epitaf jednoj nesretnoj generaciji, stasaloj i ostarjeloj u poraću. Generaciji koja je predugo vjerovala da je mlada i da će se stvari same riješiti i koja je prekasno i preko noći postala svjesna svojih godina. Nežni Dalibor isporučio je u tekstualnom segmentu jedan turoban album, dok glazbeno korespondira kao maštovito i, uistinu, u slojevima posloženo djelo balkanskog indie rocka. U sebi sadrži jedan odmjereni građanski sukus, lišen ekstremnih situacija, a opet s toliko bolno opisanom prazninom svakidašnjice. Gotovo da se Ivica Marković ugledao na ruske klasične pisce, jer njegova lirika je skoro prozni realizam nad kojim je nadvijen sonicyouthovski zvučni val.

Svemirko ‘Vanilija’

5. Svemirko “Vanilija”

Skoro sve je u ovom projektu corny; ime izvođača, ime albuma, davno prožvakani glazbeni svjetonazor, te odabir zvuka syntha i gitare u pjesmama. No ono najzanimljivije je da je riječ o jednoj uzbudljivoj zvučnoj kreaciji. Đakovčanin Marko Vuković djelovao je pod raznim pseudonimima (Nikonar, Kimekai), a najnoviji alias donosi i jedan od kvalitetnijih projekat do sada, općenito gledano, u recentnoj domaćoj produkciji. Svemirko kao da je došao iz neke udaljene galaksije gdje još uvijek vladaju 1980-te. Možda ova usporedba donosi tračak negativnih konotacija obzirom da se mnogi s pravom pitaju ima li još uopće išta iz glazbenog opusa osamdesetih, a da nije doživjelo neku svoju bolju ili lošiju reinkarnaciju u protekla dva desetljeća. Album „Vanilija“ Svemirko dokazuje suprotno, kao što dokazuje da diggersko razmišljanje, donosi i uistinu uzbudljiv rezultat.

(The) Lesser Men ‘Bedrooms’

4. (The) Lesser Men “Bedrooms”

Još su kao trio na prvijencu “Vacation Freeze” zvučali kao izgubljeno blago najkvalitetnijeg zvuka alternativnih 80ih i 90ih, da bi s uvođenjem klavijatura na novom albumu dobili novu dimenziju u kojoj je eksplodirala kreativnost koja ih je odvela na ‘tamnu stranu’ post-punka, što je iznimno cijenjena roba i izvan ovdašnjih granica i to ne bez razloga. Produkciji Marka Mrakovčića također se nema što zamjeriti pošto album, ovisno o potrebi, zvuči i eksplozivno i melankolično, kompleksno i ogoljeno, rasplesano i kao stvoreno za kasnonoćna ‘chillanja’.

Damir Avdić ‘Amerika’

3. Damir Avdić “Amerika”

Najmoćnija zemlja svijeta lajtmotiv je novog albuma Damira Avdića. Sažeo je njenu prošlost iz autobiografskog kuta aerodromskog radnika, tj. kao posljednje karike u hranidbenom lancu, sadašnjost je ocrtao kroz navike ljudi koje vidi oko sebe, kao što je maglovito proniknuo i u njenu budućnost kroz personaliziranu sliku njenih fobija. Ukratko, Amerika je pobijedila i Avdićevi stihovu su portal kroz koji se to zrcali. Više gotovo i da nema ravnomjernog dijeljenje šamara ljevici i desnici, što je znao često činiti na albumima. Sada ih dijeli ‘Amerikancima’, to jest svima nama. U konačnici, uspio je još jednom. Izrekao ono što niti jedan informativni program nije, niti neće.

Moskau “Violence & Sorrow”

2. Moskau “Violence & Sorrow”

Sekularnost je na izdisaju. Građansko društvo postalo je paravan. Uvjerljivo je koliko je uvjerljiva i kostimografija kvazi uljuđenosti koja je prati. Svaku, pa i minornu akciju koja se dotiče nekih ljudskih prava, obično prate oklopljene snage reda. Ono što ključa ispod površine je sektaštvo svih mogućih oblika, a i mi u našem zakutku svijeta odavno svjedočimo brojnim penetrirajućim arhaičnim narativima što nose razne prefikse ‘kršćanskog’ u svojim nazivima. Stvari u svojoj srži postaju duboko fundamentalalističke. Ovo je vrijeme tuge i nasilja. I kao takvo ono traži svoj soundtrack. Donio ga je art kolektiv Moskau. Ovaj album donosi zaokruženu inteligentnu koncepciju s čvrstim umjetničkim uporištem u sadašnjem trenutku, riječ je o prvom punokrvnom albumu koji ne pati od sklepane lo-fi produkcije, već upravo nudi raskoš i to mračnu raskoš.

Mayales ‘Simbol za Sunce’

1. Mayales “Simbol za sunce”

Malo je izvođača poput grupe Mayales. Biti pop bend i istovremeno igralište za eksperimente. Imati dugi glazbeni staž, a nemati kontinuitet. Razvijati perfekcionizam, a nemati stil. Imati uspjehe u karijeri, a oglušivati se o njih. Biti veteran, a opet razigran kao na samom početku. U biti, Mayales je stalno na početku. Dvojac Petar Beluhan i Vlado Mirčeta upravo žive taj istovremeni glazbeni raj i pakao. Ne posustaju. „Simbol za Sunce“ govori tome u prilog. Dobili smo jedan predivan pop album koji to istovremeno nije. Beluhan i Mirčeta kompletno su iščašili normative sadašnjice kad je pop glazba u pitanju i otišli možda i najdalje što se može ići u hommageu jednom zvuku i jednom vremenu, a da to ne ispadne karikirano. Rekonstrukcijom izvornih elemenata izgradili su svijet prošlosti u virtualnom svemiru zvuka. Izgradili su neki svoj Woodstock, neki Montery Pop Festival, nekog „Diplomca“ neko svoje, u konačnici, „Ljeto ljubavi“. Sve nedoživljene i u mladosti bezbroj puta izmaštane mitove i mjesta pop kulture uobličili su u album koji kao da ste slušali u nekom prethodnom životu, kao da ste ‘tamo’ bili i doživjeli sve, a opet, iskustvo je novo jer te pjesme konkretno nikad niste čuli. “Simbol za sunce” je kruna kreacije 2017. godine.

  • 1
    Share

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh