Nakon domaće i regionalne liste albuma, na red su došla inozemna izdanja. Osam različitih ukusa, osam različitih fokusa, no najznačajniji albumi 2016. kao da su se znali unaprijed. Zadatku kreiranja zajedničke bodovne liste pristupili su Jelena Svilar, Ivan Laić, Vedran Harča, Tomislav Sporiš, Igor Jurilj, Đino Kolega, Marko Podrug i Zoran Stajčić. Konačni rezultat 20 najboljih po našem izboru slijedi u retcima ispod.
Nakon konačnog finaliziranja karijere Grateful Deada, ritam gitarist i jedan od osnivača benda uz pomoć mlađih snaga objavio je prvi solo album nakon deset godina, inspiriran danima kada je kao dječak radio kao kauboj u Wyomingu. 2016. godina pokazala je glazbenu nadmoć stare garde u odnosu na mlađe snage, a Bob Weir nadomak sedamdesete godine ovim albumom daje još jedan vrlo snažan argument u korist te teze.
Šesta je sreća za njujoršku djevojku vilenjačkoga glasa: album ‘Here’ ogoljuje Aliciju Keys kao kvartovsku djevojku ali i mudru crnkinju sposobnu prepoznati ideološke trendove i ostvariti najbolje izdanje dosadašnje karijere u toj, očekivano, političkoj niši. „Here“ je napokon rez od sladunjavih pjesmuljaka, patetičnih ljubavnih lamentacija bez prave žestoke arome. Alicia je uvjerljiva u novoj ulozi djevojke iz geta i nezamaskirane stvarne junakinje crnačke populacije Amerike.
18. Tindersticks “The Waiting Room”
Četiri godine čekali smo povratak Tindersticksa nakon ne pretjerano sjajnog (premda nelošeg) albuma “The Something Rain”. Tko čeka, dočeka, pa smo tako dočekali čekaonicu. “The Waiting Room”. Ukratko, isplatilo se čekati, prvenstveno zato što je zvukovno napravljen iskorak iz kaljuže sličnosti kojoj su se Tindersticks sa prethodnim albumom počeli opasno približavati.
17. Kaytranada “99,9%”
Kanadski DJ i producent elektronske glazbe haićanskih korijena i pravog imena Louis Kevin Celestin svojim debitantskim ostvarenjem nametnuo je nove standarde u hip hopu i plesnoj glazbi poigravši se s ritmovima na neobičan način izmjestiviši ih iz uobičajenih obrazaca, ali ne ispadajući iz strogih okvira scene. Kopao je on po povijesti funka, R&B-ija i hip hopa prije tog iskoraka, te privolio imena kao što su Anderson .Paak, Vic Mensa, Little Dragon, Syd, Craig David, AlunaGeorge i da mu se pridruže u ovom neobičnom eksperimentu. Je li “99,9 %” glazba budućnosti teško je reći, ali je 99,9% osvježenje ove sezeone.
Nakon pune četiri godine tišine, M. Ward je konačno objavio album “More Rain”, ponovo za Merge Records. Kako mu i ime nagovještava, ovo je pluviofilna ploča posvećena kiši i tmurnom vremenu, ne nužno samo u meteorološkom, već i onom metaforičkom smislu. Za razliku od dosadašnjih njegovih albuma, na ovome nema nijedne pjesme koja će se zalijepiti za bubnjić na prvo slušanje, nema onih gotovo ontoloških bisera poput “Chinese Translation” ili “Poison Cup” kakvima je vrvio “Post-War”, nema “Hold Time” koja će vam slomiti srce. “More Rain” je album nekako skroman u svojim nastojanjima; njegova je funkcija da vas utješi za tmurnog dana, da vas zagrli svojom jednostavnom toplinom kada ste loše i imate osjećaj da ćete takvima zauvijek ostati. Dalje>>