Nakon domaće i regionalne liste albuma, na red su došla inozemna izdanja. Osam različitih ukusa, osam različitih fokusa, no najznačajniji albumi 2016. kao da su se znali unaprijed. Zadatku kreiranja zajedničke bodovne liste pristupili su Jelena Svilar, Ivan Laić, Vedran Harča, Tomislav Sporiš, Igor Jurilj, Đino Kolega, Marko Podrug i Zoran Stajčić. Konačni rezultat 20 najboljih po našem izboru slijedi u retcima ispod.
5. Radiohead “A Moon Shaped Pool”
Pored toga što je sklopljen kombinacijom novog i starog materijala “A Moon Shaped Pool” predstavlja lijepi i zaokruženi produkt nove faze Radioheadovog emotivnog nokturna koji na daleko intimnijem nivou od prethodnog „King Of Limbs“ i ugođajno fluidnije traži slušateljevu empatiju, odbacujući sumnju da je ovaj dugovječni bend umjetničko ruho zamijenio zanatskim. Bit će također upamćen i po odličnom tempiranju. Potpunim nestankom s interneta u danima pred objavljivanje Radiohead je postigao daleko snažniji efekt groznice iščekivanja nego da je plaćena bilo kakva reklamna kampanja, kao što je i potom izvedeni ‘dvostruki udar’ sa spotovima „Daydreaming“ i „Burn The Witch“ i datumima predstojeće turneje otpuhnuo razmišljanje na sve aktere na sceni barem na tjedan dana.
4. Iggy Pop “Post Pop Depression”
Sedamnaesti album Iggyja Popa nastao je u kolaboraciji s Joshom Hommeom. Rezultat je, očekivano, sjajan. Iggy Pop je dobro odabrao. U svom, možda i posljednjem traganju za snagom i smislom, doveo je partnera koji ga je shvatio. Josh Homme je Iggyjevo pomankanje želje za glazbenim eskapadama i napadnim parolama, uokvirio između basa i bubnja. U takvom aranžmanskom okruženju, s doziranim riffovima i dodirima klavira, Iggyjev vokal s lakoćom vozi usporeni slalom, fokusiran na cilj. A na cilju je, deveta i zadnja po redu, „Paraguay“ – opuštajuće i na trenutke programatski obezglavljeno remek-djelo. Ako to i bude oproštaj od Iggyja, dostojan je.
3. Leonard Cohen “You Want It Darker”
Leonard Cohen podvukao je crtu i sredio račune. Kao i ostali najbolji albumi ove godine “Blackstar” Davida Bowieja i “Skeleton Tree” Nicka Cavea i “You Want It Darker” za glavnu preokupaciju tako ima mirenje sa smrću. Bowiejev je skori odlazak na “Blackstar” najavljen u obliku umjetničke zagonetke, a smrt Caveovog sina za vrijeme snimanja albuma dala je pjesmama novo značenje. Smrt na “You Want It Darker” Cohenu dolazi kao stara prijateljica, netko koga je već predugo čekao. Kad nas je bard nedugo po objavljivanju albuma zauvijek napustio postalo je kristalno jasno da takve glazbene testamente mogu iza sebe ostaviti samo najveći.
2. Nick Cave & The Bad Seeds “Skeleton Tree”
Suočen sa tragičnom smrću sina Nick Cave je iznjedrio najogoljeniji i emocijama najnabijeniji album nakon ‘The Boatman’s Call’ iz 1997. godine. Ni na trenutak nije bilo sumnje da će Nick Cave nenadanu smrt svoga petnaestogodišnjega sina Arthura, kao najveću tragediju koja čovjeka može zadesiti, pretočiti u materijal za album koji će na neki način poslužiti kao terapija i pokušaj nastavka življenja sa ožiljkom koji nikada neće zarasti. Ali izravnost kojom pristupa toj neizrecivoj temi doista ledi krv u žilama, ostavlja knedlu u grlu i tjera suze na oči.
Ostavio nas je bez daha već na početku godine. Slavili smo njegov rođendan i novi album, a potom je nestao zauvijek dok se boja na omotima njegova glazbenog rekvijema još nije ni sasušila. “Blackstar” je već na njenom početku zloslutno obilježio i najmračniju godinu koja je mnoge velikane pomela sa scene. Mračni testament jedne od najblistavijih karijera bio je šokantan čim se pojavio, i nosio mističnu enigmatsku crtu kojoj se isprava nije mogao pronaći ključ razumijevanja. Kad je crni zastor pao, sve kockice slagalice same su se posložile. Godina 2016. pripada “Blackstaru”, pripada Davidu Bowieju.