Donosimo komentar Slađane Perković, građanke Pariza i osobe koja živi svega dvjesto metara od kluba Bataclan gdje je u petak 13. studenog izvršen teroristički masakar ljudi u publici na koncertu grupe Eagles Of Death Metal.
Komentar Slađane Perković, osobe u čijem susjedstvu se dogodio nemili događaj u 10. okrugu (10th arrondissement) Pariza, prenosimo u cijelosti:
“Prošlo je 48 sati od napada u Parizu. Znam da je već svatko tko ima tastaturu i pristup internetu istresao svoje mišljenje. Sve se desilo u mom naselju, na 200 metara od mjesta gdje živim, u kafiću u kome volim popiti piće sa prijateljima, ali iskreno, ja ne znam ni šta da mislim, ni šta da napišem o svemu.
Ali hoću da vam ispričam nešto o mom naselju, o Parizu u kome živim već 10 godina. Ne, nije napadnut ni turistički Pariz, ni Pariz bogatih, ni Pariz iz filmova i reklama za parfeme. Napadnut je Pariz mladih, otvoreni, ljevičarski i sekularni Pariz.
Moje naselje je ono što nazivaju “mješovito”. Moj prvi komšija zove se Muhamed i uvijek je tu kada treba da izbacimo stari bojler od 100 litara ili uznesemo kauč na četvrti sprat bez lifta. Tako se prave komšije pomažu, bez obzira na ime i porijeklo. Ovo je Pariz u kome žive uniformisani hipsteri koji se vozaju na onom čudu od monopoda, gdje možete izravnati svoju afro frizuru, gdje vam se u petak može desiti da vas jevrejska porodica zamoli da im pritisnete tipku na interfonu na ulazu u zgradu jer oni taj dan ne smiju dirati elektronske uređaje, gdje ćete jesti najbolji libanski sendvič ili patku koja visi u izlogu kineskog restorana. U mom naselju čak postoji i prodavnica gdje prodavačice nose Borosane i gdje možete kupiti ajvar, Don kafu i čokoladne bananice.
To je naselje, gdje čim izađe sunce jedva možete naći mjesto da sjednete pored kanala St. Martin. Mjesto gdje ćete doći da provedete dobar trenutak sa prijateljima.
I prije nego što odlučite bistriti svjetsku politiku i svoje zaključke dijeliti sa cijelim svijetom, razmislite o svom gradu, o naselju u kome živite, o nemogućnosti suživota, solidarnosti, o teroru i mržnji i onome što smo činili i još uvijek činimo jedni drugima.”
Slađana Perković