‘Nečastive’ su povećanu pažnju medija i šire javnosti privukle samim time što je izvodi jedanaestero posve obnaženih plesača, a dodatna je promidžba izazvana skandalčićem u kojem je oglašivač u konačnici, zbog ćudoredne nepoćudnosti, odbio prikazivati reklamni video spot na Trgu bana Josipa Jelačića i na Cvjetnom trgu, ali i, vele, vratiti novac kojim je za to bio plaćen.
Na zagrebačkom segmentu sedmog Festivala Perforacije (25-29. lipnja 2015) sve su četiri izvedbe predstave autora i koreografa Brune Isakovića, nastale u suradnji sa Studiom za suvremeni ples iz Zagreba i plesnim umjetnicima iz SAD-a, Švedske i Srbije, bile popunjene publikom.
„Nečastive“ korijen vuku iz Isakovićeva komada „Zaziv“, da bi pod ovim nazivom sada zaživjele u trećoj inkarnaciji – početno bijaše riječ o komadu što ga je izvodio samostalno, zatim ga je prenio na plesačicu Anu Vnučec, a sada na čitav ansambl.
Govoreći o „Nečastivima“, znalački glasovi zapisuju da je izvedbeni moment postavljen kroz prožimanje dvije organske funkcije, disanje i fizičku tenziju, čime se istražuju transformacije tjelesnosti izvođača te odnos s publikom, gradirajući njihove međuovisnosti. Gledatelj nižeg stupnja stručnosti bit će zahvaćen neobičnim, pomalo teškim ugođajem uzrokovanim posvemašnjim nedostatkom zvukova i glasova, osim onih disanja plesača i povremenih odjeka udaraca tijela što padaju na pod, potom općom svjetlosnom prigušenošću komada (oblikovanje svjetla Aleksandar Čavlek) te izvedbama u vrlo, vrlo usporenom pokretu. Motreći plesače, jedva da ćemo primijetiti da se miču, no upravimo li pogled na neki drugi par ili skupinu, a onda ga vratimo na onaj prethodni, vidjet ćemo da je ta grupa sad u drugom položaju. Tijekom šezdesetak minuta trajanja koncentrirana težina chiaroscura, sporosti i tišine pritišće sve jače.
U ponuđenom konceptu, gola tijela osam žena i trojice muškaraca (Branko Banković, Željko Drmić, Dina Ekštajn, Lana Hosni, Bosiljka Vujović-Mažuran, Ana Mrak, Ana Vnučec, Kaia Gilje, Hanna Hellström, Ilija Surla, Mia Zalukar) ne izazivaju ni u kojem pogledu, ona su ovdje naprosto činjenice ljudskosti, a odluku za nagošću – usklađenu s izostankom ostalih scenskih pomagala (zvuk, scenografija, naracija) – možemo doživjeti i kao svođenje na bitno, svojevrsnu potragu za srži suvremeno plesnog kretanja. Premda su pravila čvrsto postavljena, unutar njih dopuštena je, pa i dobrodošla individualna ekspresija.
Osim što u određenim odsječcima komada disanje postaje glasnije, a pretkraj se dotad ozbiljnim, zabrinutim licima nakratko razvuku osmijesi te u nekoj vrsti oslobođenja od stege i sputanosti dolazi do nekoliko, u odnosu na dotadašnji ton, burnijih padova, bacanja na tle, „Nečastive“ dosljedno izbjegavaju zaokupiti pažnju „atrakcijama“ bilo koje vrste. Napetost grade i znatiželju bude stvaranjem iščekivanja, a ljepotu nude u obliku pokretne, žive skulpture ljudskih tijela dodatno klesane štedljivo doziranim svjetlom.
Minimalističkim pristupom katkad se može probuditi i potaknuti jednako kao i kakvom raskošnom produkcijom. Blagodarimo na raznovrsnosti i ponudi koja zahvaća od-do.
(ZKM, Zagreb, 29. lipnja 2015.)