Neil Young And Promise of the Real ‘The Monsanto Years’ – Uzbudljivo kao ‘Plodovi zemlje’

U svijetu Neila Younga jasno je tko nosi crne šešire, a tko bijele. Monsanto, Starbucks i GMO su prljave riječi, a jadni američki farmeri koji zbog velikih korporacija ne smiju uzgajati ono što žele, potlačeni su junaci što praćkama prkose Golijatu. Cijela stvar zvuči kao scenarij epizode ‘Plodova zemlje’ i otprilike je jednako uzbudljiva.

Neil Young And Promise of the Real 'The Monsanto Years'
Neil Young And Promise of the Real ‘The Monsanto Years’

Neil Young oduvijek je bio borac za zaštitu okoliša, a što je stariji, to je posvećeniji toj misiji. Nije to loš cilj, ali umjetnički gledano, ponavljanje iste teme iz albuma u album ograničava i dosađuje slušateljima. Neil Young se k tome pridružio rijeci instant internetskih “stručnjaka” koja genetski modificirane organizme smatra isključivo štetnim otrovom, da su ga određeni britanski konzervativci optužili da svojim stavovima “izgladnjuje siromašno stanovništvo svijeta”, budući da upravo GMO-i, poput primjerice “zlatne riže” sa vitaminom A koji tvori beta-karoten, mogu spasiti živote mnogih od oko pola milijuna djece koja godišnje oslijepe, a pola ih od toga i umire. No, zastrašiteljska kampanja zaštitnika okoliša brani tom proizvodu da dođe na tržište. Owen Paterson tvrdi da otkad su luditi porazbijali strojeve u ranom 19. stoljeću nije zapamćen ovakav bunt protiv napretka znanosti, a upravo oni koji taj napredak priječe sebe nazivaju “progresivnima”. Ruku na srce, znamo da mnogo toga što britanski konzervativci tvrde ne treba uzimati previše ozbiljno, no ponekad ima nešto u onome što tvrde. U svakom slučaju ovaj pogled na stvari barem nam daje percepciju toga kako se svijet ne dijeli na crne i bijele šešire. A Neil Young zvuči kao umjerenija verzija Jima Carreyja u posljednjem razvikanom slijedu tweetova protiv cijepljenja.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=UC2DpGaykaI[/youtube]

U slijepoj mržnji prema Monsantu i GMO-u, Younga je razljutio i lanac kafića Starbucks koji je navodno jedan od sudionika tužbe protiv države Vermont, koja je zakonom odredila kako proizvodi moraju na sebi biti etiketirani ako sadrže GMO. Monsantovi vojnici ustali su protiv tog zakona i podigli tužbu da ga ospore. Neil Young tvrdi da je jedan od njih i Starbucks, te im posvećuje ljutu protestnu pjesmu “Rock Starbucks”. Starbucks kasnije dokazuje da nije dio te tužbe, ali Youngova pjesma ostaje. Doduše ublažio je naslov u “Rock Star Bucks a Coffee Shop”, valjda kako bi sam izbjegao tužbu, ali i to je ilustracija Youngove predanosti cilju bez obzira na činjenice. Ponavljanje iste priče ovaj album čini čak i manje suvislim od, recimo, “Fork in the Road”, koji je, podsjetimo, cijeli posvećen Youngovom konceptu električnoga automobila (!), što govori dovoljno.

Glazbeno, “The Monsanto Years” kolaboracija je s The Promise of the Real u kojem sviraju Lucas i Micah, sinovi country legende Willieja Nelsona, s kojima je Young svirao po feštama zaštitara okoliša, što im je dalo ideju da zajedno snime i takav album. Glazbeno, Young i Promise ne donose mnogo novoga u odnosu na Youngov kasni rad sa Crazy Horseom. Sve je to vrlo grubo i garažno, melodije zvuče poznato i cijela stvar zamorna je eskapada otprilike kao i knjiga Youngovih memoara. No, budući da Neil izbacuje i po dva albuma godišnje u posljednje vrijeme, ostaje nada da će uskoro isprati okus “Plodova zemlje” nekim konkretnijim materijalom. Ako već nije preduboko zaglibio u propagandi nauštrb umjetnosti.

Ocjena: 5/10

(Reprise, 2015)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh