Poput Boba Dylana i Neil Young se dao u objavljivanje svojih bootleg snimaka. ‘Carnegie Hall 1970’ je prvi od dva nastupa iz legendarne njujorške dvorane snimljen 4. prosinca 1970. godine.

Album objedinjuje 23 pjesme, što kao dvostruko vinilno, što kao dvostruko CD izdanje (koje je urađeno jednostavno, pomalo piratski).
Young je tada nastupio sam s akustičnom gitarom, a povremeno uz pratnju klavira, zezajući se na svoj račun da je potpuni amater kad sjedne pred crno-bijelu tipkovnicu, a u cijeloj situaciji je posebno zabavna izvedba „Sugar Mountain“, ostavljena u cijelosti kako je ispala te večeri, a ispala je, da tako kažem, šarmantno katastrofalna. Publika je na njoj pljeskom u ritmu htjela dati podršku tada mladom kantautoru. No zbog veličine dvorane sve je do Neila Younga dolazilo u jeci sa zakašnjenjem zbog čega je nekoliko puta prekidao izvedbu i počinjao ispočetka. Na kraju je, pored svega dobro raspoložen, rekao: „Ako se želite uključiti, pjevajte. Nemojte pljeskati“, da bi i ta verzija jedva nekako došla do kraja i bila okrunjena gromoglasnim aplauzom jer to je Neil Young, to je njegova magija.
Naime, kod njega sve to kao da počne u nekom laganom raspadu uz ne pretjerano zahtjevnu gitarsku (tj. klavirsku) pratnju koju Young također u nekim dijelovima izvede prljavo, ali svejedno to ide sigurno svojom putanjom jer su pjesme njegov najveći adut. U neku ruku je fascinantno koliko je sve što je otpjevao te 1970. aktualno i dan danas. Cijeli taj koloplet angažirane poezije nije nimalo izgubio na značaju. Da i recentno izvede isti set kao prije 51 godinu to bi opet bilo to. A opet i te dvije večeri je pred rasprodanim Carnegie Hallom isprobavao novitete i predstavljao rane verzije budućih evergrina. Tada je njujorškoj publici predstavio “After the Goldrush” i izveo rane verzije pjesama “Bad Fog of Loneliness”, “Old Man” i “See the Sky About to Rain”.
Najbolji momenti koncerta predstavljale su izvedbe „Cinnamon Girl“, „Helpless“ i „Southern Man“ na prvom disku, tj. ploči, dok na drugoj to predstavlja niz započet s „Cowgirl In The Sand“, preko „Don’t Let It Bring You Down“, „Birds“ i „Bad Fog Of Lonelines“ završno s „Ohio“ čiji se angažirani elektricitet vjerojatno te večeri itekako osjetio u zraku dvorane, jer je i Young tu, pred sam kraj koncerta borbeno ‘krenuo u napad’ izvedbom. Stoga, kraj albuma kao da iznenadi. U smislu ‘zar je već gotovo?’ Jest da „Sugar Mountain“ ruši prosjek, ali kolekcionari bi bili više razočarani da je kojim slučajem izostavljena.
Na toj turneji se obistinila ona priča o talentu Neila Younga o kojem je svojevremeno pričao i David Crosby kroz anegdotu o legendarnom bendu Crosby, Stills & Nash (kasnije Crosby, Stills, Nash & Young), a koja je u slobodnom citatu glasila: „Mi smo mislili da smo jako talentirani i da radimo vraški dobre pjesme. A onda je Neil Young došao u bend.“
Ocjena: 7/10
(Neil Young Archives / Dancing Bear, 2021.)