Izgubljeni album iz ’77. djeluje više kao kakva kompilacija nego kao samostalna ploča jer je baš svaka od njegovih pjesama u istoj ili različitoj verziji našla put na neko od budućih izdanja.
Uz učestala redovna nova izdanja, live bootleg nizove, reizdanja službenih albuma i objavljivanje “izgubljenih” albuma, Neil Young se svakako trudi da njegovi fanovi imaju dovoljno sadržaja na koje mogu trošiti vrijeme i novac tijekom godine. Njegovo posljednje izdanje pripada onoj posljednjoj skupini izgubljenih albuma iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, razdoblja u kojem je Young snimio nekoliko neobjavljenih albuma koji su u međuvremenu među fanovima dosegli legendarni status iako je većina materijala s tih ploča našla put na neke od mnogobrojnih nadolazećih ploča Neilove karijere.
“Chrome Dreams” tako dolazi nakon prethodno objavljenih albuma od kojih se odustalo u istom periodu, dvije prilično napušene ploče “Hitchhiker” (snimljene na jučerašnji dan 1976.) i “Homegrown”. Sva tri ova naslova spominjala su se u krugovima Youngove vjerne sljedbe desetljećima, ali “Chrome Dreams” je i među njima imao poseban status. Određenu ulogu u tome odigrao je vjerojatno i sam Neil objavljujući 2007. vrlo dobar album koji je bez ikakvog pravog razloga nosio ime “Chrome Dreams II” produbivši auru legende oko nikad objavljene ploče kojoj je trebao služiti kao nastavak.
Sad kad je izvorni “Chrome Dreams” iz 1977. napokon pred nama, taj “čuveni nečuveni” album djeluje više kao kakva kompilacija nego kao samostalna ploča. Razlog tome djelomično leži u činjenici da je baš svaka od njegovih pjesama u istoj ili različitoj verziji našla put na neko od budućih izdanja u rasponu od prve sljedeće studijske ploče “American Stars ‘n Bars” čija je cijela druga strana zastupljena ovdje (“Star of Bethlehem”, “Will to Love”, “Like a Hurricane”, “Homegrown”, uz “Hold Back the Tears” s prve strane s dodatnim tekstom koja je objavljena kao najavni singl ovog izdanja) pa sve do “Freedom” iz 1989. na kojem će završiti “Too Far Gone”, pa čak i “Unpluggeda” iz 1993. na kojemu će mjesto naći live verzija pjesme “Stringman” koja je navodno izvorno napisana za Youngovog čestog suradnika i producenta Jacka Nitzschea.
Na “Chrome Dreams” mogu se naći zajedničke pjesme s obje dosad objavljene izgubljene ploče iz sredine sedamdesetih, pa tako s “Hitchhiker” osim “Captain Kennedy” dijeli i dvije pjesme koje će naći put na legendarni “Rust Never Sleeps”, a to su “Pocahontas” i “Powderfinger”. Iako na albumu prevladavaju akustični aranžmani i Youngovo solo muziciranje, na određenim mjestima pridružuju mu se i “Poncho” Sampedro, Billy Talbot i Ralph Molina, članovi Crazy Horsea, kao na spomenutoj “Like a Hurricane” ili još jednom biseru s “Rusta”, a to je “Sedan Delivery”.
U usporedbi s “Homegrown” i “Hitchhiker”, čini se da je “Chrome Dreams” ipak fokusiraniji proizvod bliže pravom albumu koji je trebao zaživjeti u izvornom obliku. Dok su prethodne dvije ploče patile od više ili manje šarmantne traljavosti zbog nastanka u gustom dimu marihuane, album iz ’77. ima sve sastojke punokrvnog albuma, a najviše od svega čak 12 pjesama koje će zasluženo naći mjesto u Youngovom katalogu budućnosti. Jedino što mu možemo zamjeriti je to što nam u ovom trenutku, pogotovo kad smo već dosad imali priliku čuti razne bootleg verzije, donosi malo toga doista uzbudljivog i novog.
(The Other Shoe Productions, Inc. / Reprise Records, 2023.)