Ne treba čuditi činjenica da je ovo arhivsko izdanje sa snimkom starom četrdeset i jednu godinu, najbolji proizvod koji je u nekoliko posljednjih godina izašlo potpisan imenom Neila Younga.
U posljednje vrijeme Neil Young proizvodi u prosjeku barem jedan album godišnje, ali kvaliteta tih radova u najmanju je ruku upitna. Sudeći po posljednjem singlu “Children of Destiny”, ponovnoj suradnji s bendom sinova Willieja Nelsona, The Promise of the Real, stvari starom Neilu po pitanju kreativnosti i dalje idu nizbrdo (riječ je o protestnoj patriotskoj pjesmi sa zelenom tematikom groznim miksom orkestra, koja na taj način objedinjuje sve najgore težnje zadnje faze njegove karijere), pa je i više nego dobrodošla odluka da ponovno zaviri u svoje arhive i oraspoloži nas izranjanjem jednog starog bisera iz sredine sedamdesetih, tj. vremena kada je doista bio jedan od najvećih među kantautorskih divovima.
U kolovozu 1976., jedne večeri je sa snimateljem i producentom Davidom Briggsom sjeo u studio i, kako piše u svojim memoarima Special Deluxe, uz pratnju akustične gitare i povremeno usne harmonike, izbacio iz sebe deset pjesama, zastajući samo na pauze za travu, pivo i kokain. Možda zbog stanja u kojem su snimljene, snimke su pohranjene, ali nikad dosad objavljene u tom obliku. Osam od tih pjesama naći će svoje mjesto na Youngovim albumima koji će uslijediti. Tri će biti uvrštene u remek-djelo “Rust Never Sleeps” iz 1979. i postat će klasicima u verzijama objavljenim na tom albumu, a to su “Pocahontas”, “Powderfinger” i “Ride My Llama”.
“The Old Country Waltz” najmanje će čekati i biti prva objavljena već na sljedećoj ploči, country albumu “American Stars ‘n Bars” iz 1977. godine, kada će izaći i kompilacija “Decade” na kojoj će se naći kritika Richarda Nixona “Campaigner”, također prvotno zabilježena na “Hitchhikeru”. “Human Highway” pričekat će sljedeći album “Comes A Time”, dok će “Captain Kennedy” postati jednim od najboljih trenutaka na na “Hawks and Doves” 1980. godine. Od dosad objavljenih pjesama, najdulje će čekati upravo naslovna “Hitchhiker”, ispovijed o lutanju i drogiranju, te posljedicama istog, koja je u radikalno bučnijoj verziji zaživjela tek na početku ovog desetljeća, na mračnoj ploči “Le Noise” koju je Young snimio s producentom Danielom Lanoiseom, po čijem je prezimenu album i nazvan.
Dvije dosad neobjavljene pjesme “Hawaii” i “Give Me Strenght” bit će, jasno, najviše pod povećalom kritike i fanova. Potonja ljubavna balada o gubitku je u usporedbi mnogo bolja od one prve, pa pomalo i čudi kako ona nije našla mjesto na nekoj od budućih ploča. No, vjerojatno je i bolje da nije, budući da ovako čini srce “Hitchhikera”, upravo zato što privlači svojom nepoznatošću.
Young kaže da se u izvedbama čuje koliko je razvaljen na ovim snimkama, no to vrijedi samo za njegov glas uhvaćen između pjesama, koje su (možda upravo zato) uglavnom izvedene savršeno i anđeoski. Iako u vrijeme nastanka “Hitchhiker” nije imao namjeru postati službenim poglavljem Neilove diskografije, u usporedbi s onim što u zadnje vrijeme objavljuje, riječ je o vrhunaravnom ostvarenju za koje je teško povjerovati da je četiri desetljeća skupljalo prašinu dok je stari Neil tandrkao u garaži, cvileći o Monsantu, klimi i automobilima na struju. Tim više što su neke od tema kojima se i danas bavi, toliko poetičnije obrađene tada (primjerice Indijanci na posljednjem studijskom albumu “Peace Trail” u usporedbi s “Pocahontas”). Stoga ne čudi da je ovo arhivsko izdanje nešto najbolje što je godinama izašlo potpisano imenom Neila Younga.
Ocjena: 9/10
(Reprise Records, 2017.)