Ove godine svoj dugosvirajući prvijenac objavila je zagrebačka indie / americana rock grupa Nellcote, predvođena pjevačem, gitaristom i tekstopiscem Vinkom Ergotićem.
Okolnosti su htjele da prvo pogledam koncertnu promociju albuma uživo u Tvornici kulture, a tek potom preslušam album „Disturbance In A Quiet Summer Night“. U neku ruku možda je i taj koncert na kojem je uživo Nellcote odavao jedan pozitivan dojam bio razlog da se malo duže vremena bavim nastupnim albumom.
Nekakav sistem, tj. nepisano pravilo mi je da one albume koji mi odmah zapnu za uho kao dobri slušam više ne bih li u kasnijim preslušavanjima otkrio neki zamor materijala ili slabe točke. S druge strane one na kojima uočim nedostatke odmah isto tako slušam u nadi da će kvaliteta ideje ili pjesama to premostiti, jer svi znamo da produkcija košta i da je ona uvijek problematična stavka posebice domaćim bendovima na startu.
Kao nedostatak na ovom albumu odmah mi je u uho ušla električna gitara. Čist zvuk, gotovo bez efekata. Džezeri vole takav zvuk. Ali on je klopka za sve koji nisu u najmanju ruku solidni solisti. Svirati ritam pratnju u nekom srednjem ili sporijem tempu tu baš i nije neka sreća. Hoću reći, da je izuzetno teško tu izvući nešto efektno, posebno ako se električna gitara svira skoro kao i akustična, ili u ne baš previše inventivnoj boogie formi. Kod Nellcote je na ovom albumu prisutan upravo taj problem. Šupljikavo na razini dema. Kao da je problem bio snimiti još par tejkova. Uz to i produkciji suh i prezentan zvuk u kakvom mogu biti uspješni jedino prokleto dobro usvirani funk bendovi kakvima je jedan James Brown naplaćivao novčane kazne za svaki krivo udareni ton ili takt. To nije zvuk za americanu koja bi trebala otvarati ambijente. Ukratko, neadekvatna produkcija koja je u kontri onoga što bend isporučuje.
Nellcote je imao tu puno bolje riješenu ‘manje je više’ situaciju na prijašnjem EP izdanju na kojem je Ergotić uglavnom djelovao iz pozicije kantautora. Ono što spašava stvar su same pjesme i Ergotićev uvjerljivi vokal i izričaj koji se može pripisati njemu samome u smislu da tu poseže u dubinu svoje duše, a nedajbože da oponaša neke druge pjevačke uzore.
Uvodna „You Eat the Same Grass Like the Rest of Us“ daje nasluttiti da će album biti poletnijeg karaktera, a to potvrđuje i naredna „Little Wolf“ i kasnije „Mutiny“, „This Is What I Get“ i posljednja „My Favourite Stranger“ kao jedna od najboljih pjesama na albumu. Nellcote su zbog svega gore navedenog i dalje puno uvjerljiviji kad je u pitanju baladno i nekad lagano psihodelično ozračje posebno u „Trouble In Dusguise“ i „Future’s Gone“. Sretna je okolnost za ovakve produkcijske uvjete da je riječ o kraćem albumu od osam pjesama. To i posljednje tri pobrojane pjesme glavni su razlog za prolaznu ocjenu. Vjerojatno svjesni nepovoljnih okolnosti članovi benda zbili su materijal na razumnu mjeru. Prošli su kroz ‘iglene uši’.
Ocjena: 7/10
(Geenger Records, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
