Nije svaki petak trinaesti ono što se obično veže uz taj dan. Sinoć je jedan takav petak imao okus pobjede. Doduše, pobjede izvojevane na mišiće, ali nisu li takve upravo one najslađe?
„Dragi ljudi, SC, iako je bilo dogovoreno, nije dostavio ni cugu, ni uposlio konobare. Molimo vas da ponesete svoje piće! Mi ćemo probati osigurati barem nešto! Hvala i nema predaje!“ Bila je to poruka koju je grupa Nemeček objavila na profilu svojih društvenih mreža sat i pol prije koncerta u SKUC-u, u dvorani Pauk.
Naime, spomenuta dvorana bila je najvažniji zagrebački klupski koncertni prostor tijekom 1980-ih u socijalizmu, ali i petnaestak godina kasnije nakon osamostaljenja. Generacije se u tom prostoru dobivale svoju koncertnu naobrazbu, a onda je (više se ne sjećam točno kad) prije deset i kusur godina taj prostor u tišini pao bez nekog značajnijeg obrazloženja i u njemu je zavladala tišina.
Dvorana Pauk nalazi se usred studentskog naselja na Savi, a uz to je i projektirana da dobro izolira buku. Prilazi su također projektirani, tako da su svi uvjeti za utovar i istovar opreme odavno ostvareni. Nakon sinoćnjeg boravka u njoj potpuno je vidljivo da zagrebački potresi nisu nimalo naudili njenoj impozantnoj betonskoj konstrukciji. No svejedno, studentsko naselje koje bi trebalo biti živahna točka zagrebačkog života tavori u tišini dok okolo njega, iza ograde, trešte narodnjaci iz niza klubova koji ga okružuju. Što bi se reklo, uobičajena zagrebačka ruralno-urbana spika.
Taj prostor prije godinu dana nisu dobili ni trenutno iseljeni KSET-ovci, iako su ga tražili, a on je idealan za ono za što je projektiran – za koncerte. Epilog znamo, svjedočili smo mučnom medijskom klanju između KSET-ovaca i ekipe iz Boogalooa.
I sve se to događalo i dalje se događa u situaciji dok klupskih koncertnih prostora nasušno nedostaje i dok su veći kapaciteti poput Doma sportova, Dvorane Dražena Petrovića i Šalate oštećeni od potresa i/ili u obnavljanju (ako ste primijetili, nema više koncerata ni u malom Domu sportova). SC koji je pored Pauka nadležan i za Kino SC i Teatar &TD jedva da ima sluha za te stvari, a kamo li da bi tamo netko razmišljao na način da monetizira gorući problem i bar uprihodi nešto u gradsku kasu, jer dojam je da spomenuta organizacija mentalno tavori negdje u socijalizmu. Naime, iako drži i monopol na ugostiteljsku uslugu u spomenutim objektima, ona i dalje, slikovito kazano, upošljava dva i pol konobara pred penzijom i ne pada joj na pamet biti fleksibilnom u smislu da dozvoli u tim prostorima npr. neku ambulantu ugostiteljsku djelatnost drugih privatnih entiteta kad su večeri s koncertima, već uspješno rastjeruje posjetitelje čim koncert završi, kao što je slučaj s Zagreb Jazz Festivalom, koji se ove sezone privremeno skućio u Kinu SC. Da se ne govori da je često čak i ogradom zatvoren pješački ulaz u dvorište SC-a čim se smrači. Je li to gostoljubivost kulturne institucije spram kulture, zaključite sami.
Sinoćnja situacija s koncertom grupe Nemeček, novi je level te ‘gostoljubivosti’. Naime, bend je još u ljetnim mjesecima zakupio termin u dvorani Pauk, te najavio svojevrsni mini produkcijski spektakl obzirom da je spomenuta dvorana po prvi put u svojoj povijesti bila ozvučena heksa-audio sistemom, dakle zvuk je dolazio sa šest strana u njenom kružnom prostoru.
U međuvremenu je Nemeček postao prvi hrvatski bend koji je dobio prestižnu regionalnu Nagradu Milana Mladenovića i uz to rasprodao sinoćnji koncert u prostoru kojeg se stariji sjećaju sa sjetom, a mladi bauljali studentskim naseljem i pitali njegove jednako tako neupućene privremene žitelje gdje se nalazi.
„Oprostite, gdje je tu SKUC Pauk?“ – ptali su mladi nadobudnici.
„Što?“- gledali su ih studenti u nevjerici koji su tek završili s večerom u istom objektu.
„Koliko znamo, ovdje je samo menza“ – odmahivali su iskusno glavama brucoši.
„A oprostite, ima li ovdje neki dućan, jer moramo svoju cugu donijeti?“
„Teško, probajte u Roku i Akademiji, tamo vam je i cuga i mjuza“, odgovorili bi još iskusnije brucoši.
Dakle, ni ona dva i pol konobara iz kafića Teatra &TD nisu sinoć došla na rasprodani koncert u Pauku, jer su valjda zaključili da sviraju neki Nijemci i pitajboga što će se tamo događati i ima li uopće ikoga dok su svi na adventu ili u Areni na Prljavom kazalištu.
Ono „Nema predaje“ na profilu Nemečeka, možda je najbolji opis duha cijelog sinoćnjeg nastupa. Za cugu su se ljudi snašli kako su se snašli, ali Vedran Živković, Borna Maksan, Leo Beslać i njihov tehnički tim predvođen Hrvojem Nikšićem stvorili su uvjete za koncert života. Zvuk je istovremeno bio i demonstracija zvučne maštovitosti s kojom se ni na nekakvim Expo manifesticijama ne bi imali što posramiti kvalitete domaće pameti, dok je underground zvuk moćno držao publiku u soničnom obruču i zvuku benda koji je stilskim koncima spojio duh nekadašnjeg Noise Slawonische Kunsta i Neue Slowenischhe Kunsta sa zvukom distorzirane tamburice, ubitačno preciznog bubnjanja i pomahnitalih klavijatura – jer ako ćemo pričati o najvrućoj i najintrigantnijoj novoj robi s hrvatske rock scene, to je svakako Nemeček. Što bi se modernom terminologijom reklo; export ready, uz žargonski dodatak „do jaja“.
Bend je u sat i dvadeset minuta naizmjence ambijentalno jecao i ‘industrijski’ tutnjao kroz svoj opus s albuma „Prokletije I“ i „Prokletije II“, a heksa-audio postavka zvučnika pridonosila je osjećaju kao da ste načas smješteni u nekom kanjonu ili među klisurama visokog i nepristupačnog planinskog masiva koji razdjeljuje Crnu Goru i Albaniju. Kao da je glazba Nemečeka bila spona između ovog doba električnog zvuka i staroslavenskih legendi koje su se ispredale oko ognjišta.
Kvaliteta zvuka posebno se isticala u tišim momentima, osobno; „Olovni“ je autoru ovih redaka bio najdivniji, dok je „Mirila“ odjekivala poput evergrina kojeg su svjesno i podsvjesno svi znali napamet. Je li Nemeček odsvirao svoj najbolji koncert u životu bilo bi nezahvalno reći, jer njegovim članovima nikad ne nedostaje izvedbenog žara, ali da su svirali svoj dosad najvažniji koncert u to nema sumnje.
„Nema predaje“, rekao je Vedran Živković i na kraju koncerta, a meni osobno je to bilo posebno milo čuti u prostoru u kojem sam u doba socijalizma gledao svoj prvi koncert jedne Discipline kičme i za koji me vežu uspomene jer sam svojevremeno i svirao u njemu i znam kakva je magija njegove pozornice i za koji sam, zaključno, vjerovao da je možda zauvijek pao.
No sinoć je Pauk upravo zahvaljujući Nemečeku ponovno uskrsnuo i polažem nade u sve aktere naše koncertne scene da krenu od stava: „Nema predaje!“ Jer predaja i letargija je svojevremeno i dovela do toga da danas samo možemo sjetno razmišljati o tome kakve smo sve odlične gigove propustili u Pauku dok je bio izvan pogona. E pa treba tome stati na kraj, makar svaki put nosili svoju cugu, dokle god se u nekim strukturama zadržava bolikuračko raspoloženje kasnog socijalizma. I za kraj samo još jedna crtica o tom, za mlade generacije, mitskom i mističnom socijalizmu.
Nije socijalizam pao zbog rata u Jugi. Pao je jer su institucije bilo toliko bolikurački raspoložene prema stanovništvu, da je to bilo neizdrživo. Zato je pao. Ali, eto, zadržao se u nekim segmentima do dana današnjeg. Jer, pobogu, nismo mi Nijemci.