Nenad Marjanović – Dr. Fric: KUD Idijoti su bili i ostali bend nakon kojeg se povlačila granica između ‘nas i njih’

Nekadašnji član kultnog pulskog benda KUD Idijoti Nenad Marjanović – Dr Fric upravo je objavio autobiografiju ‘Moj život s Idi(j)otima’. Radi se ujedno i o prvoj biografiji grupe KUD Idijoti, uz to napisanu od strane njenog aktera, o čemu smo dakako izmijenili ‘par riječi’ s njenim autorom i dotakli se i malo šire društvene priče.

Nenad Marjanović – Dr. Fric (Foto: Manuel Angelini)

Krajem 2017. godine družili smo se u Puli na Art & Music Festivalu na tribini „Sedma republika“ i ne sjećam se da si u bilo kojem trenutku, za vrijeme i poslije, spomenuo da radiš na biografiji KUD Idijota. Jesi li već tada radio na knjizi, ili je želja došla kasnije?

Nenad Marjanović: Odmah moram napomenuti da moja knjiga nije biografija KUD-a Idijota, nego knjiga o meni u KUD Idijotima i o svemu što sam prolazio kao muzičar. Istina je da sam pisao o postavi koja je stvorila KUD Idijote onoj po kojoj ljudi najviše pamti bend, onoj postavi koja je stvorila kutni status bendu. Knjiga tek na kratko spominje ljude koji su svirali prve četiri godine , a uopće ne spominje one koji su svirali nakon našeg odlaska. A kako god ono prije nas i poslije nas su isto KUD Idijoti, pa je zato glupo govoriti o biografiji benda. Prije da je to moja priča o KUD Idijotima, no ne mislim da će čitatelji ostati uskraćeni za neke bitne informacije koje ih godinama intrigiraju. Knjigu sam počinjao nekoliko puta pisati i imao sam je u planu te 2017, godine kada smo bili sudionici tribine „Sedma republika“, no nismo mi bili tema te tribine i možda nisam osjetio potrebu reći da sam u fazi pisanja knjige.

Koliko je uopće trajao rad na njoj?

Nenad Marjanović: Pa trajao je dugo, ali su i pauze bile duge, kada sam je počinjao pisati nisam pronalazio formu, gubio bih se, tek sam negdje prije tri godine ozbiljno počeo bilježiti fragmente, skupljati neke naše ranije intervjue, slagao sebi priču u glavi i onda polako prebacivao na „papir“. Bilo je tu i nekakve autocenzure, nekih nedefiniranih stvari u vlastitoj glavi koji su sigurno bili razlog dugih pauzi između pisanja. Nekako sam instinktivno potiskivao u sebi tu priču, možda sam previše razmišljao o svemu i svakome, ali kada sama shvatio da je naš život bio previše zanimljiv da ga ne bih dokumentirao definitivno sam prelomio. Bilo mi je lakše nastaviti pisati kada sam shvatio da jedino ja ima autorska prava na svoj život, nitko drugi, ono što smo radili je bio moj život. Život s raznim idi(j)otima…

Jebali su nas već tada čobani, ovi koji danas diktiraju kulturnom scenom, počeli su otimati klubove, pretvarati ih u kladionice, kockarnice, pekare…

Kako je bilo s prikupljanjem građe i faktografije? Mislim, kakav si po prirodi, skupljaš li memorabilije i građu ‘k’o hrčak’, ili si morao okrenuti ‘stotinu telefona’ za neke fotografije i slično?

Nenad Marjanović: Ja ne skupljam ništa, nemam niti jednu našu ploču, nemam ništa, niti majice, malo fotki ali imam jaku memoriju i Pticu (Diego Bosusco, op. a.) koji je bilježio sve. Ptica je radio ono što nitko od nas nije, bilježio je datume, broj posjetitelja i honorare. Sve je on to lijepo ažurirao, grafički sredio, svaki koncert imao je svoju zastavu države u kojoj smo bili, ime kluba, broj posjetitelja i honorare. To mi je koristilo, no nisam se previše zajebavao s tim faktografskim stvarima, više sam se služio svojim sjećanjima i opasno si začeprkao po mozgu, emocijama, bilo je tu strašnih uspona i padova. Zvao sam tek najodanije prijatelje za neke detalje, no već sam rekao da sam smatrao da je forma važnija od nekih suhoparnih podataka pa se nisam previše zamarao faktografijom.

Nenad Marjanović ‘Moj život s Idi(j)otima’

Ono čega se sjećam sa spomenute tribine bilo je tvoje razočarenje tv serijalom „Naši dani – priče o hrvatskom rocku“ u kojem niti jednom nisu bili spomenuti KUD Idijoti, a kamo li da je bila uključena i obrađena priča o njima. Otkud seže takav maćehinski odnos po tvom mišljenju?

Nenad Marjanović: Mi smo očito bili i ostali bend nakon kojeg se povlačila granica između „nas i njih“, mi smo bili ta linija gdje je počinjao ili završavao neki drugi svijet, drugi svjetonazor, onaj dominantni nacionalistički, domoljubni, državotvorni je ostao na strani koja danas piše povijest. Ta i takva povijest ne trpi i ne registrira ljude i pojave poput nas, znaju oni tko smo mi, znaju sve, no nismo im bitni kao niti oni nama, a taj serijal je samo ogledalo društva kojem mi ne pripadamo niti smo ikada pripadali. Uvrijedi te na ljudskoj razini, gledaš kojekakve jebivjetre koji paradiraju i pričaju o sceni, no vrlo brzo shvatiš da ti je Hrvatska oduvijek bila premala i da toj sceni pripadaš samo geografski i nikako drugačije, pa da se čudiš za kurac… Šta ćeš tamo? Ali reagiraš onako ljudski, ali generalno bilo bi mi neugodno da nas netko danas stavlja u isti koš s nekima od glavnih aktera tog dokumentarca.

Je li korijen u onom davnom, ali legendarnom intervjuu u Feral Tribuneu u devedesetima kojim ste bili jedni od prvih, ako ne i prvi bend u Hrvatskoj koji je otvoreno iznio stavove kontra tadašnje Tuđmanove politike?

Nenad Marjanović: Ma ne možeš stav jednog benda svesti na jedan intervju, mi smo bili antiratni bend, zadrti antifašisti, oni koji su se ponašali kako su znali, mi nismo mogli biti drugačiji. To smo bila nas četvorica, ljudi koji su utjecali jedan na drugoga, ljudi koji su dolazili iz sličnog socijalnog miljea, ljudi koji su odgajani u viskom moralnim vrijednosnim sudovima. Intervjui u Feralu bio je naš ulaz na šire „tržište“ nazovimo to tako, tada su zbog tih intervjua za nas čuli ljudi poput Predraga Matvejevića, Mirka Kovača koji se s našom muzikom sigurno nikada ne bi susreli. No stav kojeg smo javno iznosili otvarao je vrata na koja smo kucali, ali i zatvarao mnoga na koja smo nalijetali kroz život.

Tusta i Dr. Fric – KUD Idijoti (Izvor: privatna kolekcija Nenada Marjanovića)

Koliko ste u devedesetima imali problema oko toga kad su u pitanju bili primjerice koncertni nastupi?

Nenad Marjanović: Nismo imali nikakvih problema, isto kao i ostali bendovi, jebali su nas već tada čobani, ovi koji danas diktiraju kulturnom scenom, počeli su otimati klubove, pretvarati ih u kladionice, kockarnice, pekare… Mi smo čak i najviše svirali, mi smo kao otpadnici društva punili klubove, a to je kapitalu uvijek važnije od bilo koje ideologije. Jebiga, svakom kapitalisti je bilo ipak važnije da zaradi na KUD Idijotima, nego da pukne na nekom novokomponiranom domoljubu.

U Puli je prvi i najveći klub u povijesti otvoren da bi se djeca radnika brodogradilišta imala gdje zabavljati, nije klub Uljanik otvorio ministar kulture, niti neki ćato,  klub su otvorili šljakeri.

Ako se vratimo u vrijeme osnivanja benda i tadašnjeg gradskog ozračja, zašto je Pula postala plodno tlo za punk rock?

Nenad Marjanović: Pula je grad u kojem se morao razviti dobar rock, ima sve preduvjete da scena bude jaka, energična i beskompromisna muzika je dio memorije našeg grada. U Puli je prvi i najveći klub u povijesti otvoren da bi se djeca radnika brodogradilišta imala gdje zabavljati, nije klub Uljanik otvorio ministar kulture, niti neki ćato,  klub su otvorili šljakeri. Pula je i vojni grad, dolazili su i dolaze ljudi od svukud, a u takvom okruženju i takvim okolnostima nastaje dobra muzika, ona koja ima muda koja se čeliče na palubi broda, na dizalicama ili nekoj kasarni.  Zato je tragedija brodogradilišta Uljanik ogromna, taj krah će se osjetiti ne samo na gospodarstvu nego i na urbanoj kulturi, širom su otvorena vrata renesansi čobanizma.

KUD Idijoti (Izvor: privatna kolekcija Nenada Marjanovića)

Još uvijek mi knjiga nije došla u ruke, dakle nije mi poznat način tvog književnog obraćanja, no obzirom da si jedan od aktera te priče, a to uvijek sa sobom donosi onaj sukob između objektivnog i subjektivnog, kako si, hajmo reći, balansirao između toga? Koji je bio tvoj pristup?

Nenad Marjanović: Ja sam emotivac, a ne kužim zašto bih trebao biti objektivan? Šta bih to mogao lagati? To da smo bili vrhunsko uvježban sastav, da smo svirali kao zvijeri, da smo cijelu karijeru svaki dan vježbali, da smo imali svoj put, to da smo bili čisti od droga, od svih tih sranja? Jesam li lagao kada sam napisao da smo s jednom televizijskom emisijom godišnje punili sve klubove u kojima smo svirali?  Pišem istinu, pišem ono kako sam ja doživio rastakanje jednog sistema i kako sam se snašao u tom drugom, pišem o mržnji, ljubavi, možda nisam objektivan, ali jebe mi se, to je moj život, većini nije normalan, računajući moju najužu obitelj, ali jebiga to sam ja. Je li taj život objektivno dobar ili loš nije ni važno, znam samo da je iskren, isto kao i knjiga.

Tragedija brodogradilišta Uljanik je ogromna, taj krah će se osjetiti ne samo na gospodarstvu nego i na urbanoj kulturi, širom su otvorena vrata renesansi čobanizma.

Svaki bend kojeg snađe dugogodišnji rad postane neka vrsta porodice. Iz tvog kuta gledano, jesu li KUD Idijoti bili funkcionalna ili disfunkcionalna porodica, tj. iz čega je ponajviše proizlazila vaša kreativnost i izričaj?

Nenad Marjanović Bili smo kao braća, obitelj, a u svakoj obitelji se kada-tad dogodi sranje, mi smo bili skladna obitelj dok smo se međusobno uvažavali, dok smo poštovali doprinos jedan drugoga, kada se to pogubilo nestalo je i razloga za nastavak zajedničkog partnerstva. Ljubav se ugasila, nestala je, nemam  pojma kada ni gdje se izgubila, no jasno je da nikada ne bi postigli to što smo postigli, da nismo bili obitelj.

Sale Veruda, Dr. Fric, Ptica i Tusta – najpoznatija postava KUD Idijota ((Izvor: privatna kolekcija Nenada Marjanovića)

Tusta je posthumno dobio dvije gradske ulice na Balkanu, na Motovunu će biti prikazan dokumentarni film o njemu, ti si upravo objavio knjigu, no mene zanima kako to da se još uvijek nisu dogodila neka glazbena izdanja sabranih djela grupe, ili bar reizdanja nekih vaših albuma? Mislim, ne znam je li ovo pitanje adresirano pravom čovjeku, no zanima me je li bilo nekih upita diskografa prema tebi ili Saletu Verudi po tom pitanju?

Nenad Marjanović: Nisam prava osoba za dati odgovor na ovo pitanje. Ptica i ja smo se povukli i  za sve što je Sale kasnije radio nismo se petljali niti smo imali namjere u to se petljati. Sale je autor velikog dijela pjesama i on odlučuje što će raditi s tim opusom, nas se nije pitalo ništa. Ptica je autor gotovo svih omota, autor je i legendarnog logotipa benda, a sve ostalo je nešto o čemu odlučuje Sale Veruda.

Dr. Fric, KUD Idijoti (Foto: Hrvoje Polan)

Kakav je interes za distribucijom knjige u ovoj našoj, popularno zvanoj, regiji?

Nenad Marjanović Ljudi su odlično reagirali, ne govorim to zato jer je to kliše „je jako me ljudi vole“ nego su reakcije odlične, knjiga se prodaje iznad očekivanja, ali tek se stvar zahuktava, vjerujem da ćemo rasprodati sve što je otisnuto.

Koja je situacija s promocijom, tj. promocijama knjige?

Nenad Marjanović Pa sada mi se čini da bih išao svugdje gdje ima struje, plina i vode i do kuda vodi kakva-takva prometnica. Idem od 13. lipnja u Srbiju, bit ću tamo na sedam promocija, od Beograda, Rume, Novog Sada, Kragujevca, Šapca, Zrenjanina, do Stare Pazove, a onda na festival u Motovunu i festival na Tjentištu. Onda odoh na godišnji… Na jesen mislim obići cijelu Hrvatsku, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i onda ostatak Srbije. Postoje pozivi i za Austriju, a posebno se radujem izdanju u Makedoniji koje očekujem u rujnu mjesecu. Kulminacija je naravno Pula koju ću odraditi, bar se tako nadam u sklopu Sajma knjige u prosincu. Šećer na kraju…

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh