Štivo o bendu koji nije izdao sebe zbog ničega i nikoga. Poetsku priča o šljakerima-poštenjačinama čija vrline upravo jesu bile i šljakerstvo i poštenje. Uz sve to tu je i povijesni ‘on the road’ artefakt koji poput trilera raspliće priču o raspadu Jugoslavije.
Koincidencije radi, u posljednjih par mjeseci svjedoci smo što političkog, što medijskog, zidanja kulta Tuđmana i ratnih devedesetih, a sve to ima uporišta u realnosti poput Vrdoljakovog „Generala“, koji služi za mazohističko urnebesno uveseljavanje ovdašnjih napaćenih masa što gledaju tu seriju na nacionalnoj televiziji. Jedno veliko napuhavanje mita, kao stvoreno da neke tek stasale generacije pomisle kako su se slavne godine odvile prije njihova rođenja. Taman da naivno i spremno uskoče u neki žešći zajeb, kao što su uostalom bile i te devedesete.
I baš nekako u ovom periodu, kao što rekoh; koincidencije radi, čitao sam autobiografsku knjigu Nenada Marjanovića alias Dr. Frica, basista legendarnih pulskih KUD Idijota (usput kazano, benda koji je riječ ‘legendarno’ i uveo u naš moderni sleng), a u knjizi prave devedesete. Iz situacije u situaciju, iz opisa u opis. Jedan provincijski punk rock bend koji je jasno zauzeo stav i rekao da je glupost neuništiva iz ‘najobičnijih’ humanih poriva, da bi potom krenulo podlo i kurvinsko sistemsko i sistematsko gušenje njegovih članova onako kako se tih godina to radilo svima koji su se drznuli izraziti drukčiji stav od onog službenog kojeg je trebalo papagajski ponavljati, ako si mislio iole nešto normalno raditi u životu.
I ja sam te devedesete jako dobro zapamtio. Desetljeće unezvjerenosti, straha i nestabilnosti dok je tek uspostavljena demokracija bila protokolarna igra koja funkcionira sve dok jedan autokrata dobiva većinu glasova. Desetljeće nasilne nacionalne unisonosti s jedne strane i skladne i temeljite pljačke svega nekadašnjeg društvenog vlasništva s druge strane, uz posljedično srozavanje onog što danas zvuči bajkovito nestvarno, a to su radnička prava. Zasigurno u našoj književnosti postoje djela koje donose taj karakteristični smrad tih devedesetih, ali „Moj život s Idi(j)otima“ je prva glazbena autobiografija koja donosi tu atmosferu bez zadrške.
Marjanović nije imao zadrške nazvati stvari pravim imenom tada (kao uostalom i njegovi “điđosi” Sale Veruda, Ptica i pokojni Tusta, kad se uzmu u obzir intervjui prvenstveno dati za Feral Tribune), pa je tako i danas. Sve je u knjizi; i silenzio stampa koji je pratio KUD Idijote, i maltretiranje od tek osnovane Hrvatske glazbene unije, za koju je Marjanović pravilo zaključio da se tih godina nije bavila olakšavanjem života glazbenicima koliko utjerivanjem hrvatstva u njih, i onemogućavanjem legalnih ostvarivanja prihoda članova grupe kao glazbenika (Marjanović se u to vrijeme prijavio kao poljoprivrednik koji je u rubriku “djelatnost” u formular upisao da se bavi uzgojem kiselog kupusa, jer drugih opcija nije imao), i dakako šikaniranje na graničnim prijelazima kao i jedan incident kad je hrvatski carinik na svoju ruku zabranio bendu ulazak u zemlju.
To je istovremeno i priča o Puli koja je tih godina zahvaljujući KUD Idijotima i tada pokrenutom Art & Music Festivalu postala zdravorazumskom urbanom oazom u Hrvatskoj, kao što je to i priča o bendu kojeg je rat prekinuo u razvoju i putu koji obično kroče svi glazbenici, ali su mu te okolnosti i nepokolebljivost njegovih članova donijeli jednu puno važniju auru i značenje koje niti jedna politička granica nije mogla onemogućiti u širenju,. Na koncu priča je to o jednom iskrenom punk rock bendu koji u ništa od toga nije ušao proračunato, već je na svojoj koži itekako osjetio cijenu ponosa.
Značenje same riječi ‘punk’ dobilo je sasvim novu konotaciju zahvaljujući KUD Idijotima. U uvjetima rata i poraća na ovim prostorima KUD Idijoti su bili prvi bend s pankerskom oštrinom, hipijevskim predznakom i originalnim, gotovo montipajtnovskim, odnosom prema revolucionarnoj prošlosti i zvijezdi petokraci kao simbolu revolucije, kako u jednom, tako i u drugom društveno-političkom sistemu.
Marjanovićev spisateljski stil je izravan i komunikativan. On je panker i kad piše, tj. ne može to zatomiti. Često ni sebe ne štedi i prikazuje se u knjizi kao uvrnuti tip s prilično ‘kratkim fitiljom’. U neku ruku više ‘mazi’ svoje nekadašnje kolege nego sebe, svjestan da je bilo puno situacija gdje je bio svojevrsna žrtva zbog vlastitih stavova i postupaka, kao što nije samo jednom u knjizi izrazio misao kako smatra da su ideje i ljudi na čijoj strani su bili KUD Idijoti danas poraženi. No kao čitatelj nemate taj dojam. U ruci imate štivo o bendu koji nije izdao sebe zbog ničega i nikoga. Imate poetsku priču o šljakerima-poštenjačinama čija vrline upravo jesu bile i šljakerstvo i poštenje. Uz sve to imate i povijesni “on the road” artefakt koji vam poput trilera raspliće priču o raspadu Jugoslavije, jer sve su to vidjele oči članova ovog benda koji je ujedno bio posljednji rock bend koji je uspio u Jugoslaviji. KUD Idijoti su putovali diljem bivše države u trenutku kad je bilo malo onih koji su se na svoje oči mogli uvjeriti što se događa u svakom zakutku, i kad se većina prepustila onome što su servirali republički mediji. Gledali su kako se ludilo širi i razvija. Vidjeli su da će tu najviše glave gubiti nedužni. To ih je učinilo otpornima na indotrinaciju, no postali su meta indoktriniranih.
Ono što boli je upravo činjenično stanje i unutar i izvan ove autobiografije. To konstantno guranje pod tepih značaja koji je imao ovaj bend. I to zbog nečije nacionalističke fige u džepu ili pukog razloga jer su ga voljeli diljem bivše države i što su KUD Idijoti uvijek bili prva opcija za gostovanje ‘negdje drugdje’ kad je riječ o pokušaju kakve-takve normalizacije ljudskih odnosa na ovim prostorima. Kad se pogledaju unazad svi Porini i kojekakve nagrade, čak i dokumentarni serijali o hrvatskoj sceni, nigdje nikad nije bilo KUD Idijota. Kao da nikad u određenim krugovima nisu bili priznati kao hrvatski bend. A trebali su, itekako. Bez obzira na uvjerenja, nepobitna je bar činjenica da su nastali na teritoriju Hrvatske.
Ova godina na izmaku je tu pak posebna. Paralelno s Fricovom knjigom uspjeh je postigao i dokumentarnim filmom „Tusta“ redatelja Anderaj Korovljeva, a iako nije bilo planirano, opet koincidencije radi, to se čini kao združena akcija u kojoj su opet eksplodirale emocije u Hrvatskoj, kao i u ostatku regije, čime je ovog puta apsolutno potvrđena neupitna društvena i kulturna vrijednost ovog benda koliko god se i dalje u nekim krugovima šutjelo o tome.
Sama autobiografija nosi dvoznačni naslov; to je život s Idijotima, ali i idiotima. Marjanović je kroz to možda i nesvjesno ispričao i opisao onu najvažniju univerzalnu vrijednost rocka, a to je koliko bend i glazba mogu pružiti utočište i obranu zdravorazumskih stavova kad ‘vani lije olovna kiša’.
Grafička oprema autobiografije tu također igra važnu ulogu. Tko je u rukama ikad držao bilo koji album KUD Idijota zna koliko je u idejnom smislu u svaki od njih bila ugrađena fanzinska estetika. „Život s Idi(j)otima“ i u tom smislu diše „Idijotovski“. Fotografije, ilustracije, plakati i memorabilije prate tekst od početka do kraja, a Marjanović je u knjigu utkao i sudbine onih, običnim fanovima nevidljivih, volonterski nastrojenih pojedinaca koji su pomagali bendu u raznim situacijama i time bili dio značajne podrške u ovim našim uvjetima u kojima glazbeni profesionalizam kao da se nikad ne miče od poluamaterskih uvjeta. Inzistiranje na opisima tih uvjeta u kojima su KUD Idijoti djelovali, počevši od proba u sablasnom prostoru napuštene mentalne institucije, pa preko najgoreg ‘voznog parka’ kojim je jedan bend ikad osvajao europske klubove, dovelo je do toga da je opisan i značaj rocka na ovim prostorima, tj. njegovo bolje razumijevanje.
To beskonačno ulaganje kompletnog mentalnog i fizičkog sebe u borbu za glazbu i borbu kroz glazbu kako bi se obranio posljednji nevidljivi teritorij zdrave pameti, uz to ljudi koji su bili etiketirani kao otpadnici i odmetnici samo za sebe priča paralelnu priču o tome što je rock na ovim prostorima značio prije svega dva desetljeća. Bila je to prva prava oporba u svakom smislu, a KUD Idijoti su bili na čelu kolone. „Poraženi?“ Samo u tome se nikako ne slažem s Fricom. Obzirom na brojnost, podmuklost i resurse protivnika priča o KUD Idijotima je jedna veličanstvena pobjeda. Mi nemamo svjetliju rock and roll priču od ove. Doći će dan kad će „Život s Idi(j)otima“ postati lektira, službena ili neslužbena, svejedno se. Uvijek će se čitati, čak i kad sjećanje svih aktera nestane.
(Ujedninjeni nakladnici, 356 stranica, 2019. )
Saznajte više: Nenad Marjanović – Dr. Fric: KUD Idijoti su bili i ostali bend nakon kojeg se povlačila granica između ‘nas i njih’
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
