Na valu novopronađene formule golicanja nostalgijom, započete mega uspjehom serije ‘Stranger Things’, Netflix je ovoga ljeta u suradnji sa Sony Picture Television producirao svoj najskuplji projekt dosad, 120 milijuna dolara vrijednu seriju ‘The Get Down’, autora Baza Luhrmanna.
Sve navedeno tematizirano je u šest prvih epizoda “The Get Down” koja, premda ju nije režirao sam Baz Luhrmann, odiše onom luhrmannovskom estetikom spektakla, i vizualno i dramaturški, prepuna brzih, pomalo stripovskih scena, jarkih boja, ponešto iskarikiranih živopisnih likova zbog kojih se gledatelj bez problema izmješta u taj kronotop, osjećajući se kao jedan od likova, bez obzira na generaciju.
Premda je ovaj najskuplji Netflixov proizvod nastao kao svojevrsni odgovor na HBO-ovu, sad već ukinutu, seriju “Vinyl”, nesuporediva je razlika u njihovoj kvaliteti i društvenoj važnosti. Izvrsne dječje glumce, od kojih je jedan sin Willa Smitha (grafiter Dizzee koji se potpisuje kao Rumi 411), podržava i sjajan odabir zrelih glumaca, a među njima se svakako treba spomenuti Jimmyja Smitsa koji je odigrao ulogu života u liku mutnog poduzetnika i političkog aspiranta Francisca “Papa Fuerte” Cruza. Osim što je zabavna, ova serija ima i edukativnu dimenziju, jer osim što će gledatelj naučiti ponešto o povijesti svjetskog kulturnog centra i povijesti pop-kulture kao takve, može shvatiti i osnovne principe DJ-inga, naučiti scratchati i još ponešto. U seriju su, kao i u “Vinilyu”, uključeni brojni stvarni glazbenici i producenti, a reper Nas, izvršni producent serije i fan stare škole hip-hopa, napisao je sve rap tekstove za seriju.
U igrani su narativ umontirane i brojne arhivske dokumentarne snimke koje se fino stapaju s fingiranom scenografijom i kostimografijom onog vremena, pa se pripadnici X generacije, one koja se rodila s kraja 20. stoljeća, vrlo lako mogu uživjeti u priču kojom, kao i u seriji “Stranger Things”, dominira dječji cast. Bez sumnje, podilazi Netfix time perfidno generaciji koja se prema statistikama trenutno smatra najvećim i najdosljednijim potrošačima pop-kulture u svim njezinim oblicima, koja se razgranala upravo te 1977. godine, od milja nazvane “The coolest year ih hell”, u gradu kojeg smo svi doživjeli i konzumirali preko muzike iz tog perioda i filmova poput Hillovog “The Warriors”.
Današnji, post-Giulianijev New York nema nikakve veze s onim gradom kakvog smo zapamtili i zavoljeli kroz pop-kulturnu produkciju toga vremena; sterilan je to grad, na onaj europski način, grad u kojem više nema freakova, koji je pod video nadzorom, u kojem je zakonom zabranjen “loitering”, visenje po ulici bez ikakvog razloga, u grupicama. Obnovljen je i ponovno je lijep, čak je i nekoć pretežno siromašni Harlem postao žrtvom gentrifikacije zbog svoje arhitektonske atraktivnosti i položaja na Manhattanu. Sve je danas drugačije u New Yorku, osim The Bronxa – taj je siromašni kvart ostao sublimirana tuga, zaboravljena žrtva nesmiljenog kapitalizma u sprezi s rasističkom politikom, posljednji atavizam onog uzbudljivog i suludog vremena prikazanog u edukativnom spektaklu “The Get Down”.
Ocjena: 9/10
(Netflix, Sony Picture Television, 2016.)