Najduži EXIT u svojih četrnaest izdanja ove je nedjelje priveden kraju. Rušili su se rekordi u posjećenosti, plaćanju hrane i pića, rušile se zidine, rušile se barijere, ali i dojmovi o najvećem festivalu regije. Vrijeme je za kraj i oproštaj.
Bloc Party bio je dovoljno mlak u dosadašnjim nastupima prije EXIT-a da autor ovih redaka radije zaviri na Fusion gdje se orio legenradni Prong, negoli na Main Tesla Stage gdje prebire grupa nezadovoljnih i nesložnih momaka. Pioniri alter-metala Prong ni u novoj postavi, ni dvadeset i pet godina od osnutka ne zvuče nimalo mekše i lošije. Dapače, Victor je čudan tip u svijetu glazbe koji što je stariji bolje zvuči, a živi za svaki ton i svaki riff. Provevši nas kroz „For Dear Life“, „Beg To Differ“, „Irrelevant Thoughts“ i „Unconditional“, od trojke smo se morali oprostiti u korist šejtana – Nicka Cavea & The Bad Seedsa.
Kolektivni egzorcizam trebat će nakon nastupa Nicka Cavea, dijaboličnog, ali uglađenog sablasnog kosca što se nadvio nad pakao zvan EXIT dana kada, kako vole kazati, Bog odmara. A Behemot i njegovi saditelji zlog sjemena ušli su grandiozno kroz veliki pozornički portal, najavljen rascvjetalim vatrometom i poručili su sljubljenom tijelu od tisuća pulsirajućih srca „We No Who U R“ – poruku s aktualnog studijskog albuma „Push The Sky Away“, na kojem i jest pomalo bio fokus ovog ritualnog zavođenja. Nemirni dijabolik u crnom odijelu naveo je sljedbenike na vapaj već pri samim počecima, što i priliči jednoj „The Weeping Song“ za koje je pokušavao kročiti među pomahnitale ruke što su mu ubrzavale puls jednako koliko i Ellisovi trzaji po žicama zbog čega je stalno propitkivao „Čujete li mi otkucaje srca?“. Ubrzano srce moralo je popratiti stoga „Higgs Boson Blues“ i mračna obrada američkog klaska iz davnina „Stagger Lee“. Cave i The Bad Seeds povlače se atmosferičnom „Push The Sky Away“, ali ih spelovanje publike priziva na mračnu misu i priređuju tročinku od „We Real Cool“, „Red Right Hand“ i, dakako, „Jack The Ripper“. Iz mraka izašli, u mrak se povukli i sve nas opčinjenima ostavili kao jedina istinski vrijedna kombinacija ovogodišnjeg EXIT-a.
S Cavea se povlačilo u crni atrij viskija gdje je kao jedan od DJ-a večeri, novosadski Nikola Nežit sa svojim ‘revijalno’ mračnim setom uz Jack Daniels prisutne častio elektro-dance i ebm numerama, kombinirajući tako neobične neobjavljene pjesme iz različihih opusa poput Marilyna Mansona s novim, žestokim remiksevima poput novog Kanyea. Sve to i u Jack Daniels doveo je nezapamćen broj ljudi.
A i na Fusionu se oko dva iza ponoći okupila nezapamćena masa pred pozornicom miljenika EXIT-a i festivala generalno – Dubioze kolektiv. Najaktivniji i najenergičniji balkanski bend profilirao se kao festivalska atrakcija i novosadskim su nastupom za zatvaranje najkomercijalnijeg i najslabijeg, 14. EXIT-a to i potvrdili. Uvevši tako novine u svoje nastupe, osvježene saksofonom kao novim elanom vitaleom, novim ‘radnim’ uniformama i Microsoft Samom, Dubioza svaki koncert uspijeva transformirati u svoj mali mikro-svemir u kojem svi jednoglasno ore pjesme sa šest albuma proizašlih iz Dubiozine desetogodišnje radionice dobre energije. Bend ovih dana broji, ali ne slavi deset godina rada (o čemu ćemo u intervjuu ovih dana), a neumorno rade na novim materijalima, koje su i premijerno predstavili Novome Sadu. Tako je treći nastup na Fusionu otpočeo novitetom „One More Time“ čime nagovještavaju novo izdanje na engleskom jeziku. Kao i većina izvođača Fusiona, Dubioza je privukla svoje poklonike, pa je tako dinamika publike bila poprilično specifična i drukčija u odnosu na pozornice ostalih festivalskih razina. U sat i pol proveli su nas kroz sve faze benda dosad koje su djelomično i prearanžirane, na što publika odgovara, kao i uvijek s Dubiozom, s punim odobravanjem i oduševljenjem. Veliki bis za zatvaranje EXIT-a tako je bio eksplozija na kraju priče na kojoj uz hitove „Blam“ i „Kokuz“, za one nebalkanske strance, pozdravljaju s novom pjesmom „Fire“, odnosno ultimativnom plesnom zajebancijom „Balkan Funk“. Sve ovo pogodovalo je još jednom rekordu – posjećenosti Fusiona. Sjedni, pet.
Probrani izvođači u našim izvještajima potvrđuju da je organizacijski raskol, kao glavna kuloarska tema podno i unutar zidina, vidno i slušno utjecao na kvalitetu festivala. Nova organizacijska struktura zaboravila je ili ne zna premisu i ideju onog davnog, prvog EXIT-a što je 90 dana s manje zvučnim imenima i drukčijom publikom ujedinjavao ljude u Novom Sadu kao portalu za izlaz iz represivnog sustava. Mijenjaju se sustavi, mijenjaju se vremena, a ponajprije se mijenjaju ideologije, pa se od političkog festivala EXIT tako godinama polako, ali sigurno pretvarao u kapitalističku mehaničku životinju čiji zupčanici već polako počinju zapinjati, a konzument se zasićivati. Višestruko viđena imena što nisu ni blizu svog vrhunca, rasplinuće u konceptualnom smislu i odbacivanje vitalnih pozornica festivala dovelo je do dezorijentiranosti i tako istovremenog privlačenja ‘postoluša’ što se razbacuju na Cece, Rozge, Karleuše, Sevke i Dragane, odnosno krkana što tijekom godine u preuskim košuljama razbijaju flaše o pod od ekstaze na ‘pogođene riječi’. Svi oni sada čine vitalne organe jedne Dance Arene – foruma narkotika i lošeg, bezličnog zvuka bez emocije. Naravno, svi oni su ključ za kapitaliziranje i zgrtanja para pri čemu pomažu i sveprisutni Britanci s puno para i malo pameti, bez jasne ideje o životu; momci i djevojke kojima je EXIT tek jedna od europskih polugodišnjih putešestvija.
Saznajte više:
EXIT – nulti dan: Nile Rodgers, kiša i vatromet
EXIT – prvi dan: Žena-transformator, srpski hip-hop i bezokusni Snoop
EXIT – drugi dan: Žanrovski i stilski slalom na prašnjavom EXIT-u
EXIT 2013 – Fotogalerija: Ugođaj i ljudi
Rasplesani Thom Yorke za rekordno posjećeni EXIT