U ovim razgovorima Cave pokazuje sposobnost buđenja emocija koja nadmašuje i ono što inače čini glazbom.
“Mogu se lako zamisliti kao vođu religijskog kulta,” kaže Nick Cave prijatelju i novinaru The Guardiana Seanu O’Haganu u jednom od posljednjih telefonskih intervjua zabilježenih u njihovoj zajedničkoj knjizi razgovora “Faith, Hope and Carnage”. Njegove koncerte s posljednjih turneja i mi smo na ovom portalu često opisivali koristeći razne usporedbe s religijskim obredima, a i njega samog kao guru ili mesiju (“He’s a ghost, he’s a god, he’s a man, he’s a guru,” kao da se i sam pretvara u mističnog lia iz svoje pjesme “Red Right Hand”). Ali kult Nicka Cavea više nije onaj nekih zaluđenih vjernika s propovjednikom koji prijeti paklom i vječnim prokletstvom. Ti dani su iza njegovoga vođe. Dani koji su počeli valjanjem u blatu Melbourna, vodili preko skvotova u Londonu i Berlinu, provedeni u listanju Staroga zavjeta i ovisnosti o heroinu, praćeni reskim zvucima gitara Rowlanda S. Howarda ili Blixe Bargelda u The Birthday Party ili ranijim inkarnacijama The Bad Seedsa. Ne, Nick Cave danas živi drukčije. Vrijeme provodi improvizirajući stihove preko ezoteričnih sintesajzera koje svira njegov glavni pobočnik Warren Ellis (koji ga često gnjavi prepričavajući mu dokumentarce) i jedva čeka da se vrati kući gdje će odgovarati na neke od stotina mailova koji mu svakodnevno stižu od obožavatelja u sklopu njegovog projekta otvorene komunikacije s fanovima zvanog The Red Hand Files. Još više ga uzbuđuje izrada keramičkih figurica poput serije o životu đavla koju nam je ranije ove godine prikazao u dokumentarnom filmu “I Know This Much To Be True” i koju tako zadovoljno opisuje u ovoj knjizi.
Dalek je put stari Nick prevalio, posebno posljednjih godina koje je obilježila tragična smrt njegovog sina Arthura. Upravo to je vječna tema koja se konstantno proteže i kroz njegovu umjetnost i kroz ove razgovore s O’Haganom. Otprilike u vrijeme tog razornog događaja, Cave je prestao u pravilu davati intervjue. Stoga ovi razgovori s O’Haganom predstavljaju izvanredan uvid u njegovo trenutno stanje. Uvelike pomaže to što je čovjek s kojim razgovara netko koga smatra prijateljem. Neposrednost u njihovom razgovoru nešto je što bi se teško postiglo s nepoznatim sugovornikom. No O’Hagan je i više od toga. Cave ga koristi kao neku vrstu proto-publike za svoju novu glazbu, sluša njegove savjete i doživljavamo kako ih prihvaća i mijenja neke od pjesama prema njegovim napucima. O’Hagan zna slušati, ali i nenapadno usmjeravati razgovor u smjeru koji će jednako iznenaditi i Cavea kad shvati koliko se iskreno otvara po pitanju stvari o kojima još nije imao priliku ili želju govoriti. Ovu knjigu novinari početnici mogli bi koristiti kao priručnik za vrhunski intervju.
Teme o kojima Sean i Nick razgovaraju nisu same po sebi neočekivane, ali naprosto je zadivljujuća razina artikulacije koju Cave postiže govoreći o misterijima vjere u Boga, transformacijskom potencijalu gubitka i patnje, ljubavi i prisnosti koje osjeća za svoju suprugu Susie, kao i čežnji za oprostom i razrješenjem od grijeha koji ni njemu samom nisu u potpunosti jasni. Naravno, za sve one koji nisu zainteresirani za filozofiju religije, načelno glavnu temu koja probija kroz ovaj tekst, naći će se tu i dovoljno anegdota iz divljih dana, opis konačnog raskida Blixe i Bad Seedsa (“I did not get into rock and roll to play rock and roll,” to su bile posljednje riječi koje je Nijemac uputio bendu), sjećanja na Anitu Lane (koja je preminula u razdoblju dok su ovi razgovori vođeni) i vrijeme koje je proveo u zatvoru i tako prvi i zadnji put propustio koncert u karijeri. Ali prava vrijednost ove knjige je u nepredviđenim dubinama misli i pjesničkom izričaju koji ih vjerno prati. U Caveovom nastojanju da uvijek bude u kontaktu s najboljom stranom svoje prirode. Iz njegovih promišljanja dobivamo dojam da bi kult Nicka Cavea bio veoma sličan onome što je kršćanstvo tijekom tisućljeća kao organizirana religija jednostavno zaboravilo biti.
Nevjerojatno je da u ovakvim razgovorima Cave pokazuje sposobnost buđenja emocija kakvu već dugo nije pokazao glazbom. Kao da je nadrastao svoju prirodu glazbenika, pjesnika i umjetnika i prebacio u neku višu sferu postojanja koja naginje duhovnom miru i ljubavi kao centralnoj sili svemira. “Faith, Hope and Carnage” nije knjiga o rock and rollu, već o vjeri koja se temelji na sumnji, o nadi koja je “optimizam slomljena srca” (“I like that.”, – “Well, you can have it, Sean!”) i o kreativnom procesu koji ga danas vodi iz nepoznatog u nepoznato. Možda bi upravo ovu knjigu trebalo tumačiti kao krunu nad veoma bolnom fazom Caveove karijere, fazom koja je osim neizrecivom patnjom obilježena i njegovom otvorenošću da s ljudima u razgovoru, dopisivanju, na filmu ili kroz glazbu komunicira stvari koje proživljava, a drugima ih je teško i zamisliti. U ovim razgovorima ih na neki način pretvara u filozofijski sustav temeljen na gubitku i oprostu te na neposrednom shvaćanju koliko je ljudski život krhak, kratak i prolazan i koliko je stoga potrebno dijeliti ljubav kao njegovu jedinu pokretačku energiju.
(Farrar, Straus and Giroux/Macmillan Audio, 2022.)