Suočen sa tragičnom smrću sina Nick Cave je iznjedrio najogoljeniji i emocijama najnabijeniji album nakon ‘The Boatman’s Call’ iz 1997. godine.
Ni na trenutak nije bilo sumnje da će Nick Cave nenadanu smrt svoga petnaestogodišnjega sina Arthura, kao najveću tragediju koja čovjeka može zadesiti, pretočiti u materijal za album koji će na neki način poslužiti kao terapija i pokušaj nastavka življenja sa ožiljkom koji nikada neće zarasti. Ali izravnost kojom pristupa toj neizrecivoj temi doista ledi krv u žilama, ostavlja knedlu u grlu i tjera suze na oči. Kao da je zamahnuo mesarskom sjekirom već prvim stihovima (riječima Abdulaha Sidrana) odnosi kost i meso: “You fell from the sky / Crash landed in a field / Near the river Adur”. Tako, naime, započinje singl “Jesus Alone” koji nas dovodi na rub litice s koje je Caveov sin pao u smrt i s koje ga zauvijek skršeni otac poput vuka svojim glasom doziva.
Kada je album “Skeleton Tree” najavljen, rečeno je kako neće biti prethodnog puštanja pojedinih pjesama i spotova prije objave ploče. Umjesto promocije albuma intervjuima, kako bi se sačuvao od konstantnog otvaranja rane, Cave je odlučio radije snimiti film u kojemu osim što izvodi sve pjesme s novoga albuma i progovara o traumatičnom iskustvu i boli koja ga prati. Film “One More Time With Feeling” u raskošnoj crno-bijeloj 3D tehnici snimio je režiser Andrew Dominik (“The Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford”, “Killing Them Softly”), a bit će jedan jedini put prikazan večeras u kinodvoranama diljem svijeta, prije nego album bude službeno objavljen sutra.
Primjerci albuma tako nisu slani novinarima, a rijetki sretnici pjesme su mogli čuti u filmu koji je prikazan na filmskom festivalu u Veneciji. Ostali su raskoš filma i albuma mogli doživjeti tek u insertu u kojem Cave i Bad Seeds izvode spomenutu elegiju “Jesus Alone”, a riječ je o nevjerojatno moćnom isječku u kojemu, osim shrvanog Cavea vidimo i nikad dlakavijega Warrena Ellisa koji dirigira gudačima poput čarobnjaka. Mračna atmosfera boli i nelagode, poezija koju Cave recitira umjesto da pjeva i mučni Ellisovi loopovi sugerirali su kako se glazbeno nastavlja priča s prethodnog komornog albuma “Push the Sky Away” (na, primjerice “Water’s Edge”), koja je započeta i ranije na pjesmi “Night of the Lotus Eaters” sa “Dig, Lazarus, Dig!!!”
I pticama na grani je jasno kako je nakon odlazka Blixe Bargelda i Micka Harveya iz benda Caveovim jedinim pobočnikom i glavnim suradnikom postao Warren Ellis, te kako su zajedničkim radom na filmskoj glazbi njih dvojica utvrdili glazbeni kostur koji čini današnji zvuk krnjih Bad Seedsa. Utoliko “Skeleton Tree” ne donosi mnogo novoga na glazbenoj liniji, osim što su orkestracije raskošnije i turobnije, ako je to ikako moguće, u odnosu na prošli album. U medijima je Cave oduvijek prikazivan blesavo i jednodimenzionalno kao “princ tame” i “kralj gotike”, ali osobna tragedija ovoga puta gurnula ga je u još neistražene predjele patnje i mraka, a oni više ne zvuče kao glasovi demona iz heroinskog pakla, već su tihi i zamišljeni, a Cave kao da je iznenađen dubinom promjene u vlastitim osjećajima. O tome pomalo govori i u traileru za film. Gledaš se u ogledalo i prepoznaješ svoj lik, ali ispod kože si potpuno druga osoba.
Ni jednu od pjesama s albuma “Skeleton Tree” nećemo zapjevati na koncertima ili privatno, jer to jednostavno nisu takve pjesme. Na “Push the Sky Away” našle su se barem “Mermaids” i “Jubilee Street” sa pjevnim refrenima. Novi album donosi stihove koji su djelom improvizirani na licu mjesta, u studiju, a melodiju i ritam dodiruje tek u “Rings of Saturn” i “Girl in Amber”. Većinu albuma ipak čine zvuci postnuklearne pustinje u kojoj kao stećci izviruju ogoljeli kosturi drveća koji podsjećaju na svijet koji je nekad bio živ i krvav ispod kože.
Nitko od domaćih kinodistributera nije imao hrabrosti počastiti nas projekcijom “One More Time With Feeling” večeras, pa tako ostaje tek nada da ćemo u nekom naknadnom obratu negdje imati priliku vidjeti ovaj dokument u 3D-u, te utjeha u vidu zvučnom zapisu zabilježenom na “Skeleton Tree”, albumu kojemu po umjetničkoj vrijednosti uz bok 2016. može stati tek oproštajno pismo Davida Bowieja “Blackstar” sa samog početka godine.
Ocjena: 10/10
(Bad Seed Ltd, 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
