Strasni obožavatelj glazbe, Kent je poput većine smrtnika zaljubljenih u rock’n’roll (bio) fasciniran njegovim ikonama, a ovdje namaknuti tekstovi usmjereni su ponajprije na pokušaj shvaćanja složenih osobnosti prvaka svjetskog rocka, posebice onih u kojima su se nerazmrsivo spojili kreativnost i ‘demenciju’.
Jedno od najpoznatijih pera rock-kritike i publicistike, Britanac Nick Kent (1951.) afirmirao se sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ponajprije kao novinar utjecajnog britanskog tjednika New Musical Express koji je, prema Kentovim uvodnim riječima, tada već dugo bio poprilično bezličan, da bi se s početka 1970-ih našao u glibu neinventivnosti. Uz oštroumne poteze pomoćnog urednika Nicka Logana, grupa mlađih autora, novopridošlica među kojima su bili Kent, Charles Shaar Murray i Ian McDonald, NME je 1973-74. dosegao novi kreativni zamah koji je trajao do konca desetljeća kada je Logan napustio uredničko mjesto.
Strasni obožavatelj glazbe, Kent je poput većine smrtnika zaljubljenih u rock’n’roll (bio) fasciniran njegovim ikonama, a ovdje namaknuti tekstovi usmjereni su ponajprije na pokušaj shvaćanja složenih osobnosti prvaka svjetskog rocka, posebice onih u kojima su se nerazmrsivo spojili kreativnost i „demencija“, neuništivost i autodestruktivnost, onih koji su postigli ono što su htjeli – postali su glazbene zvijezde – ali su brzo shvatili da je to postignuće zapravo zadnja stvar koja im treba za održavanje vlastite mentalne ravnoteže.
Kent nije bio tek „sveznajući“ promatrač, kritičar, kritizer, komentator, prosuđivač – ponašao se i izgledao poput rock zvijezde (u rangu rock-kritičara), ogrezao je u narkomaniji (do ranga uličnog narkića), a nastojao se i aktivno baviti glazbom.
Knjiga „Tamna strana rocka“ („The Dark Stuff – Selected Writings on Rock Music“, 1994., 2002., u prijevodu Denisa Leskovara i Lade Furlan Zaborac, s engleskoga) Kentov je izbor mahom preuređenih i vlastitom rukom dotjeranih članaka uglavnom objavljenih sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća.
Riječ je o portretnim, katkad i istraživačkim tekstovima i intervjuima mahom neposredno dokumentarističkoga okusa čiji su protagonisti nekontrolirani momci rock’n’rolla poput Briana Wilsona, Jerryja Leeja Lewisa, Iggyja Popa, Rokyja Ericksona, Loua Reeda, Syda Barretta, Keitha Richardsa, Shanea McGowana, ali i jazza (Milesa Davisa), šansone (Serge Gainsbourg) i countryja (Johnny Cash), najvećma onih u kojima se blistavi talent ugnijezdio zajedno s kakvim zloslutnim demonom. Većina njih dobar je dio života provela u bjesomučnom, po život opasnom omamljivanju i obeznanjivanju, poneki je i doslovno boravio iza zidina kakve ustanove za mentalno oboljele. Kako veli Kent, riječ je o susretima i napisima kojima je samome sebi pokušavao odgovoriti na pitanje: „Kakvi su oni zapravo?“ No budući da je autor očito osobito opčinjen upravo tim, tamnim, nedokučivim aspektom njihovih osobnosti, u tekstovima se naglašeno bavi upravo njime, tako da su izabrani odličnici rokerskog zanata ocrtani pretežno s te strane, dok je većina njihovih drugih osobina i lica potisnuta u drugi plan. Do odgovora, dakako, ne uspijeva doći, a dojmljivi, gdjekad briljantno prodorni portreti – npr. Briana Wilsona, Neila Younga, Loua Reeda, Elvisa Costella… – u konačnici proširuju mit o običnom smrtniku vazda zagonetnoj prirodi drzovitih, nezajažljivih istraživača života, njegovih blistavih vrhunaca i mrklih bezdana, istodobno robusnih i krhkih svojeglavaca, poput paperja mekih i poput hridi tvrdih poetskih duša koje nas, među ostalim, privlače upravo svojom enigmatičnošću i svojevrsnom nadnaravnošću.
To nipošto ne treba shvatiti kao neuspjeh Kentova pregalaštva. Podjednako i osuda i posveta intenzivnim tipovima, neukrotivim, slobodoumnim individualcima beznadno zaokupljenima samima sobom koji, je li, na drugo brdo tkani, funkcioniraju prema drukčijim pravilima od većine pučanstva, „Tamna strana rocka“ iznimno je zanimljivo štivo vrsnog pripovjedača koji rado poseže za „dobrom, osvježavajućom dozom senzacionalizma“ te nudi žive i promišljene slike lika i djela nekih od najzanimljivijih rokera svih vremena, a koje zainteresiranom konzumentu pomažu bolje razumjeti i pojedince i svijet rocka kao i stvoriti dojam određenog zbližavanja s protagonistima i s autorom.
(Ljevak/Menart, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
