Nick Waterhouse nema ni trideset godina, izgleda kao Buddy Holly ili mladi Elvis Costello, zvuči kao Chris Isaak ili Roy Orbison u filmu Davida Lyncha i ima možda najbolji album prve polovice 2014. godine.
Iako ga često guraju u soul revival pokret s, primjerice, Sharon Jones and the Dap-Kings i Charlesom Bradleyem, glazba Nicka Waterhousea više je vintage R’n’B sa snažno utisnutim autorskim pečatom koji je čini primamljivijim proizvodom od onoga što u posljednje vrijeme nude drugi mladi igrači s retro terena poput Allah-Las i Temples.
Kad se u priču uvuku i elementi drugih glazbenih žanrova, poput mariachi truba u naslovnoj pjesmi, rezultat postaje obaveznim soundtrackom nadolazećih toplih ljetnih večeri. Mladi kalifornijski kantautor već je uvodnim zvucima debitantskog albuma „Time’s All Gone“ najavio da je sila s kojom valja računati, a na drugom albumu „Holly“ to jasno potvrđuje i diže ulog koji će ostali teško pratiti.
Da čovjek ne zna bolje, lako bi pomislio da je riječ o iskopanom materijalu koji je Phil Spector producirao šezdesetih, ili pak nekom soulu s Chess Records kasnih pedesetih. Utjecaji se mogu nabrajati u nedogled, od Vana Morrisona do Arethe Franklin i Raya Charlesa, a svi se stapaju u pola sata neodoljive glazbe ništa slabije od klasika koji su je inspirirali.
Album se lagano počinje šuljati s „High Tiding“, da bi se rasplesao prvim singlom „This is a Game“ i kulminirao u sredini s tri fenomenalno plasirana udarca „Sleepin’ Pills“, „Holly“ i „Dead Room“, nakon kojih nijedan štovatelj glazbene prošlosti više ne može ostati ravnodušan prema ovoj ploči. Jedino što vam preostaje je nabaciti sunčane naočale na nos, osvježajući koktel u ruku i laganu čagu u nepoznato.
Ocjena: 10/10
(Innovative Leisure, 2014.)