Za otprilike deset dana navršit će se godina od izlaska Čelanove knjige, pa kako bismo prikrili činjenicu da dosad nismo objavili recenziju, recimo da sad ovim tekstom slavimo taj mali jubilej.
U ovdašnjoj literaturi, a i cjelokupnoj pop-kulturi, nasušno nedostaje tragova devedesetih. Ne rata/ratova devedesetih, ne Tuđmana, privatizacije, 200 obitelji niti propagandne i naručene kulture. Već tragova života jedne generacije koja je bila premlada da ih se pošalje na bojište, a prestara da ne pamti. Generacija koja je bila na prijelazu iz osnovnih u srednje škole, i koja je umjesto da proživi najneopterećenije i najljepše godine života, nespremno uletjela u okružje općedruštvene anksioznosti, odrastavši u mračnom desetljeću čije ćemo teške posljedice, na mnogim razinama, očito osjećati još dugo.
Čelanova „Baština“ posveta je upravo toj generaciji u čiji se mikrokozmos prelilo sve ono što se tada moglo gledati i na Dnevniku – nasilje, strah i besperspektivnost. Posveta je to i nastojanjima da se bude drugačiji i kreativan, pa makar to značilo dobiti bokserom u zube. Posveta klincima koji su, svim okolnostima unatoč, pokušavali živjeti normalne mladalačke živote, slušati muziku, osnivati bendove i eventualno impresionirati kakvu curu. I tek poslije svega toga, „Baština“ je posveta nastanku hip-hop i alternativne scene u Splitu i stvaranju TBF-a.
„Baština“ s podnaslovom “Kako sam preživio splitske devedesete i prvih 10 godina TBF-a, dakle, nije biografija The Beat Fleeta, već autobiografija najkreativnijih godina Nikole Čelana, začetnika i originalnog člana TBF-a, kazališnog autora i novinara. Kako se on sam danas odnosi prema vlastitoj prošlosti, ali i prema prošlosti rodnog grada, najbolje se ocrtava kroz način njegova pisanja.
Dok nas uvodi u priču o dolasku reperskih ploča u Split, osnivanje prvih grupa i kolektiva, što je posljedično dovelo i do nastanka TBF-a, njegov jezik je strastven, lepršav i uličan. Uranjajući u vrijeme kad se situacija uozbiljila drogom i tenzijama svih vrsta, njegove misli postaju teže i filozofske, pokušavajući sebi i drugima demistificirati okolnosti koje su u devedesetima Split dovele do titule „narkomanskog grada“. Naposljetku, kada knjigu privodi kraju pričajući o pronalasku sebe u pisanju kazališnih i filmskih scenarija te glumi, „Baštinom“ se, među redovima, promoli nanovo pronađeni optimizam.
„Baština“ je, sasvim sigurno, Čelanovo mirenje s njegovim životnim izborima. „Baština“ je i slika jednog posrnulog društva pretočenog na ulice Splita ili bilo kojeg drugog grada. „Baština“ je krik generacije kojoj je mladost umalo bila ukradena. „Baština“ je, na kraju, proširena verzija „ST stanja uma“, legendarne pjesme TBF-a, koja nam je sada puno jasnija.