Nina Romić ljubav i odnose uspijeva opjevati dovoljno drugačije i svježe, koristeći obične, svakodnevne slike poput gledanja kroz tramvajsko staklo, pokušaja da započne pismo ili slušanja pjesme, bolje rečeno tišine na radiju.
Krajem studenog 1987. godine četvero glazbenika okupljenih pod neobičnim imenom Cowboy Junkies zatvorilo se u Crkvu svetog trojstva u Torontu i uz pomoć jednog jedinog mikrofona snimilo legendarni album “The Trinity Session“. Ne znam da li zbog blizine čak tri crkve i dva samostana ili (donekle) srodne glazbe, no u srijedu sam na Trgu krčkih glagoljaša imao dojam da Nina Romić i njezin dvočlani prateći bend stvaraju svoj Trinity Session. Razlike naravno postoje, ponajprije u tome što Ninina glazba nije toliko hermetična i sedirana kao ona “ovisnih kauboja”, ali je posebno u aktualnom formatu trija prilično minimalistička i ukorijenjena u žanrovima kao što su folk, etno i americana.
Prije svega, moram reći da nisam bio siguran hoće li se treći iz ovogodišnje serije Tramonto koncerata moći mjeriti s onim Igraloma ili nekima o kojima sam proteklih sezona pisao na stranicama našeg portala. Naime, sve albume koje je dosad snimila smatram neosporno kvalitetnim i vrijednim ostvarenjima, ali se iskreno ne sjećam kada sam si ih posljednji puta pustio, jednostavno zato što preferiram neke druge, ne baš spojive muzičke pravce. U srijedu su, međutim, pjesme poput “Oduvijek zauvijek“, “U mom malom mraku“, “Savršeno običan dan“ ili “Obod šešira“ upravo savršeno odgovarale okruženju u kojem su odsvirane, zbog čega sam ih doživio na sasvim drugi način.
Da ne budem toliko apstraktan, Nina Romić ljubav i odnose uspijeva opjevati dovoljno drugačije i svježe, koristeći obične, svakodnevne slike poput gledanja kroz tramvajsko staklo, pokušaja da započne pismo ili slušanja pjesme, bolje rečeno tišine na radiju. Uvjerljiva je i kada njena poetika zaroni u mističnije, metaforama bogatije sfere kao u naslovnoj skladbi aktualne joj ploče “Jezero“ čijih cca. sedam minuta u trenutnoj postavi zvuče manje psihodelično od studijskog originala.
U instrumentalnom dijelu priče glavne uloge pripadaju njezinoj akustičnoj gitari te basu, kontrabasu i/ili mandolini Jeleni Galić, dok ih Silvio Bočić prati baš kako treba, nenametljivo i bez ijednog suvišnog udarca. Sve to ipak zasjenjuju vokali Nine i Jelene kojima glazba gotovo da nije ni potrebna, što su i dokazale s dvije a capella izvedbe. Jedna od njih, tradicional “Tica lastavica“ naći će se na albumu koji pripremaju s Dunjom Knebl i koji bi, sudeći po ovom što smo čuli u Krku, mogao biti nešto stvarno posebno. Od obrada su korektno izveli i “Djevojku iz moga kraja“ Arsena Dedića, a šteta da joj nisu pridodali i Satanovu “Dječakovu pjesmu“.
Nastup je bio sasvim solidno posjećen i trajao 75-80 minuta tijekom kojih je u manjoj ili većoj mjeri dotaknuto svih pet studijskih izdanja. Završnu riječ prepustit ću samoj Nini, točnije oproštajnom obraćanju publici u kojem je zahvalila ekipi iz Kreativnog Krka što “izvođačima s ruba estrade i alternativcima omogućavaju da sviraju na ovakvim mjestima“. S Tramonta izvještavam već godinama, ali precizniji opis nisam uspio smisliti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
