Prostor garaže Muzeja suvremene umjetnosti čini se idealnim koncertnim prostorom, posebice u okolnostima kad se treba držati fizičkog razmaka kao jedne od mjera zaštite od koronavirusa. Naime, stalo bi u njega vjerojatno i tri tisuće ljudi, no za neki opći dojam, ne izgleda loše ni kad je tamo 700 posjetitelja, koliko ih je približno (ili možda točno) bilo u petak na koncertu Nipplepeople i Ide Prester.
Kombinacija izvođača bila je dobro pogođena; Nipplepeople kao dokazana klupska atrakcija i frontwoman dobro poznatog sastava Lollobrigida koja je krenula u solo vode. Iako Ida Prester ima duži glazbeni staž od Nipplepeople sinoć ju je neminovno zapala situacija debitantice koja je dosad na regionalnom tržištu predstavila tri singla; „Minuta“, „Šansa“ i nedavno „Kvar“, a na pozornicu ispred MSU-a izašla je s bubnjarom koji je ujedno bio zadužen i sa sav ostali programirani instrumentarij. To se pokazalo dobrim izborom, jer prisustvo živih bubnjeva na nastupu uvijek i po pitanju kvalitete i adrenalina digne cijelu stvar.
Nešto više od pola sata Idinog nastupa bilo je i više nego ugodno iznenađenje. Priznajem da sam Lollobrigidu zadnji put uživo gledao uistinu davno i bend je otad prošao kroz razne faze i izmjene, poslušao sam i spomenute recentne singlove, no sve to je samo djelić slagalice kad je u pitanju nastup uživo. Singlovi su dakako prilagođeni radijskom airplayu i tu Prester ide u stilskom smjeru koji se pokazao dobitnim i za Bojanu Vunturišević, dakle, rekli bi inteligentan pop, ali s dovoljno plesnih motiva. No uživo Ida Prester ide u jednom drugom smjeru.
Podsjetila me pomalo na Róisín Murphy i njenu fazu nakon raspada grupe Moloko. Prester tu udara uzavrelo klupski – to je tvrdi i poletni ritam često uronjen i u obrasce rave partyja. Dakle, možete doći na idin koncert s predrasudama, ali će vas ugodno otpuhati i uključiti u plesnu mantru u koju će protkati i neke evergirne ex-Yu avangardnog popa kojem će isto dati zavidni klupski groove, kao što je to sinoć bio slučaj s „Detektivskom pričom“ slovenskog sastava Videosex i nezaboravne Anje Rupel.
Publika je sa svakom pjesmom pokazivala sve glasnije oduševljenje iz čega je jasno da osim što je odlično ispunila ulogu zagrijavanja pred zvijezde večeri, Ida Prester je u ovim suludim uvjetima 2020. po pitanju Zagreba napravila uvjerljivi i povrtatak i novi početak na pozornici. Jest da goru godinu od ove nije mogla odabrati za tako nešto, ali s još 5-6 ubitačno plesnih brojeva lako bi u kratkom vremenskom roku mogla doći na poziciju koju sad drže Nipplepeople.
Što se tiče Nipplepeoplea pak, oni su se sa svojim zamaskiranim imidžem činili kao proricatelji vremena u kojem smo se svi obreli obzirom na naše svakodnevno nošenje zaštitnih maski. Svojevrsni klupski stožer prije nego je stožer civine zaštite izmišljen. Ako je netko u skladu sa sadašnjim kodeksom ponašanja i odašiljanja te poruke s pozornice onda su to Nipplepeople – distanciranost na pozornici i zamaskiranost, na čemu su posebno radili netom prije pandemije jer je ista kostimografija pratila i nastup u Tvornici kulture s početka ove godine.
U taj imidž se dakako uklapa i odbijanje elektro dua na bilo kakvu vrstu ‘općenja’ s novinarima, bilo verbalno ili pisano, ali i sama glazba – taj njihov sanjivo-sjetni minimal za koji nikad niste sigurni je li više u ambijentalnom modu ili plesnom zbog dezentno dizajniranih subsoničnih otkucaja basa, dakako sve dok ne dođe trenutak za „Frku“ Zdenke Kovačiček koja ‘skrši sputanost’ i ‘natjera’ da se malo opuste i zaplešuo i oni koji su dotada samo stajali i gledali nastup. Uvijek je i pitanje je li to pop koncert s elementima partyja ili party s elementima pop koncerta, ali sinoć to nije bilo ni bitno. Zagrebu treba i jednog i drugog.