Je li Huljićeva uvreda Mireli Priselac Remi došla spontano u trenutku kad puno važnije pitanje potresa domaći glazbeni biznis?
U trenutku dok se bunt glazbenika, promotora i njihovih udruga i organizacija ne stišava protiv 25-postotnog PDV-a na koncertne ulaznice, kad su se čak i heavy metalci kao glazbena supkulturna skupina pobunili protiv medijskog (ne)tretmana (iako su to učinili prilično nevješto, jer svoje otvoreno pismo medijima nisu poslali istovremeno svima), jedno naizgled beznačajno verbalno prepucavanje na sceni odradilo je vrhunski spin i skrenulo temu s prilično bitne stvari. To je naravno sukob na relaciji Mirela Priselac Remi – Huljićevi. No i to čim se dogodilo postalo je znakovito.
PDV – ali kome?
Krenimo redom. Šteta podizanja cijene PDV-a vidljiva je već po otkazivanju zadarskog Burning Sea Festivala čija ciljna skupina je heavy metal publika. Potom se dogodilo da se buntu protiv Linićeve mjere opstrukcije mišljenja Ministarstva kulture, pored organizatora INmusic Festivala, koji su prethodno najavili selidbu festivala dogodine u Sloveniju, pridružili i organizatori Dimensionsa, Outlooka, Seasplasha i Slurpa! u Puli. Oni su također jedan od moćnih kotača zarade cijele jedne mikroregije zahvaljujući glazbenom turizmu, a također su ugroženi i razmatraju nove lokacije izvan Hrvatske. Koliko god akcija Ministarstva financija izazivala reakciju u kojoj se kulturni čovjek lako i s razlogom zapjeni poput krvoločnog čopora pavijana koji gone žrtvu, stvari treba sagledati hladne glave i zapitati se jedino i najvažnije pitanje prema kojem se ravnaju naše zapadne kolege novinari, a to je: Tko od svega toga ima koristi? A to se može saznati tek nakon pomnog praćenja toka novca, za što hrvatski novinar vulgaris nije obučen. Nažalost hrvatski novinar vulgaris i služi višim ciljevima upravo treniranom stilom pavijana koji uzbunjuje auditorij na način izazivanja primordijalne, a ne misaone reakcije. Stoga treba hipotetski vidjeti ima li država koristi od podizanja PDV-a na ulaznice.
„Što se tiče procjene Ministarstva da bi uvođenjem niže stope došlo do smanjenja prihoda državnog proračuna, napominjemo da se, prema grubim analizama baziranim na podacima prikupljenim od naših članova i organizatora koncerata, broj koncerata domaćih glazbenika u Hrvatskoj samo u protekle dvije godine smanjio za više od 50%. Uvjereni smo da Ministarstvo financija uopće nije svjesno tog krajnje negativnog trenda. Realno su prihodi od koncertne djelatnosti zaista kap u moru državnog proračuna, daleko ispod razine statističke pogreške, tako da Ministarstvo na prihodima proračuna sigurno ne bi uočilo čak niti da se u protekloj godini u Hrvatskoj nije održao niti jedan jedini koncert.“, navelo je predsjedništvo Hrvatske glazbene unije u svom otvorenom pisanom protestu.
U istom je raskrinkana i tobožnja bojazan Ministarstva da bi smanjenjem poreza došlo do porezne evazije, iako je općepoznato da do nje dolazi u situacijama kad su nameti visoki, a ne niski. Dakle čini se kako upravo novac koji ubire država direktno od ulaznica nije primarna stvar, iako je razumljivo Ministarstvo financija takvom želi prikazati. Gašenje festivala poput zadarskog Burning Sea, ili eventualne selidbe kakve najavljuju ostali u prsten zemalja oko Hrvatske, koja je uzgred rečeno, jedina koja s velikom površinom izlazi na toplo more, stoga de facto predstavlja otvorenu poreznu evaziju koja je sasvim legitimna i legalna, a korist će donijeti zemljama u kojima se te manifestacije budu održavale. Jedno od pitanja koje se nameće, ako se pokuša pratiti tok novca jest: u korist koje zemlje ili zakulisnih igrača hrvatsko Ministarstvo financija igra? Ako se koncerti hipotetski presele u Sloveniju, logično je dakle da se posredno pogoduje toj zemlji. Zanimljivo je da se oko te situacije Ministarstvo turizma uopće nije očitovalo. Ok, nisu imali ministra u jednom trenutku, ali istom bi valjda trebalo brzo biti jasno da turizam nije brojenje noćenja, iako nas se svako ljeto tim statističkim patosom neprestano bombardira. Kako HGU navodi, domaća scena je na koljenima, a dotične mjere bi pošteno srezale „uvoz glazbe“, iako taj uvoz pogoduje i gostovanjima stranaca kao publike tj. glazbenih turista – kako god ih željeli nazvati. Zanimljivo je i to kako je riječ o glazbi i izvođačima koje ovdje popularno nazivamo urbanima i kako su iz godine u godinu sve brojniji festivali sve posjećeniji. Stoga se postavlja pitanje: kome to smeta i čiji dio financijskog kolača je to bio do sada? Kome se to publika osipa, otkriva nešto novo i ne vraća se na staro? Da se ne upotrijebi izraz: educira. Neka to pitanje ostane visjeti u zraku.
Urednička čistka iz devedesetih
Devedesetih godina u vrijeme rata i poraća Hrvatska je bila izolirana zemlja po pitanju stranih gostovanja,oni su prije bila iznimka, a ne pravilo. No i tada je postojalo domaće tržište koje je zahtijevalo svoju kvotu zabave, a to uvijek funkcionira po sistemu – zabavljaš se uz ono što ti je dostupno, a ne nedostupno. A bio je dostupan cro-dance i estrada koji su unisono pumpali i pumpani s najvećeg broja radio stanica, kao i s državne televizije. Lake note za teške dane. Unisono. Toliko unisono, da je bilo jasno kako direktiva nije potekla od radijskih urednika.
Radijski urednici bili su posebna priča. U to vrijeme početka 90-ih svirao sam u bendu i često smo gostovali na raznim lokalnim radio stanicama područja koja nisu bila okupirana. Svaka ta lokalna radio stanica imala je bar jednu rock emisiju. I urednici i novinari su bili više volonteri i zaljubljenici u glazbu koji su u trenutku kadrovskih lomova netom ugašenog socijalizma htjeli glazbom modernizirati svoje zajednice. Svi su odreda bili prozapadno orijentirani, rokerskih svjetonazora. I onda se dogodilo da je po uspostavljanju domaćeg sistema za ubiranje glazbenih prava cijela situacija gotovo preko noći bila promijenjena. Rokeri, volonteri, slobodoljupski i slobodoumci na uredničkim mjestima bili su zamijenjeni po stranačkom HDZ-ovom ključu i svakom tom HDZ-ovom uredničkom klonu su u ušima zvonile sasvim drugačije note. Rock je uglavnom tad bio prognan na margine gdje se zadržao do ponovnog regrupiranja oko tadašnje Stojedinice i rađanje tzv. Fiju Briju generacije koja je prva lansirala odjeb estradnom i političkom primitivizmu u nekom značajnijem broju. No zašto se uopće dogodio estradni puč nad rockom? Pa, treba se samo sjetiti da se treba pratiti put novca. Autorska i izvođačka prava su živa lova. Tko pušta glazbu? Radio i televizija. Dakle, tko kontrolira urednike, kontrolira i novac. Za hrvatske prilike veliki novac. Pa sad tko god je proživio te godine u Hrvatskoj dobro zna koliko se medijske pažnje posvećivalo estradnom mešetarenju, klanovima i estradnim menadžerima. Kojima? Teško za pogoditi, zar ne? Take over je napravljen perfidno, brutalno i učinkovito. Dokaz? Ne mora se ni tražiti realni omjer isplaćenog novca malih prava (emitiranje u eteru) sa ZAMP-a iz tih godina koji bi se u bruttu mogao svesti na iznos koji je dobila estrada naspram urbane scene. Vidjelo se to po drugim stvarima. Na primjer, nije poznat niti jedan hrvatski roker koji je skupio dovoljno novaca z pokrenuti TV produkciju, koji je sebi mogao priuštiti jahtu ili imati hobije poput sakupljanja umjetnina. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
