Nirvana ‘Live And Loud’ – pobuna u tijeku

Nirvanin ‘Live And Loud’ objavljen je već prije šest godina kao video album na DVD-u, dok se u audio obliku mogao preslušati kao bonus Super Deluxe box set reizdanja studijskog albuma ‘In Utero’. Prije par tjedana, taj koncert održan 13. prosinca 1993. u klubu Pier 48 u Seattleu, uploadan je u cijelosti na službenu YouTube stranicu benda, te otisnut kao dvostruko samostalno vinilno izdanje.

Nirvana ‘Live And Loud’

Za fanove Nirvane, taj potez je više-manje očit znak da je vrelo presušilo i teško da će više ikad u budućnosti isplivati neki novi, dosad nepoznat materijal benda koji je u svojoj rapidnoj putanji zvijezde padalice objavio svega tri albuma (što je naravno bilo sasvim dovoljno da zauvijek promijeni dotadašnje obasce rock and rolla). No opet, ponovno aktualiziranje „Live And Loud“ materijala je povod na evociranje prve polovnine 1990-ih kad je grunge bio novi raketni pogon za zvijer zvanu rock and roll.

U neku ruku, to je i posljednji veliki rock pokret čiji glavni akteri su, paradoksalno, prezirali popularnost, što je kasnije dobrano utjecalo na biznis modelom neometan razvoj indie scene u desetljećima koja su dolazila. Kad se stvari sagledaju s odmakom, grunge je možda bio jedina scena u povijesti rocka koja je težila implodiranju, a dogodila joj se eksplozija globalne ekspanzije u suludo kratkom roku. Čak su i pankeri u drugoj polovici 1970-ih težili osvajanju tržišta zbog probitka same ideje i njenih poruka. Grungeri su to prezirali. Kao da su htjeli krajem osamdesetih i početkom devedesetih napraviti oazu biznisom neopterećene glazbe, zabarikadirati se u kišnom Seattleu, rodnom gradu Jimija Hendrixa i njegovati tekovine rocka na način kako su mislili da je to ispravno, u seansama na kojima se pila kava na hektolitre i nažalost trošio, sveprisutni, heroin.

Koja je glavna razlika između britpopa i grungea – dvije paralelne struje koje su moćno određivale što će se početkom tih devedesetih slušati na globalnoj razini? Britpop je bio antipod grungea. Njegovi glavni akteri Oasis i Blur bili su možda najambiciozniji bendovi koje je rock svijet dotad ispljunuo. Željeli su biti novi Beatlesi i Stonesi i željeli su to biti odmah. Grunge je pak bio jedan veliki ‘fuck off’ za početak glazbenoj industriji, a potom i svijetu. Grunge je bio srednji prst ‘obližnjem’ glamuru Los Angelesa i kulturološkoj magnitudi dalekog New Yorka. Ako se uzme velika grunge četvorka; Nirvana, Pearl Jam, Soundgarden i Alice In Chains, i oni sami su krenuli iz sasvim oprečnih pobuda motivirani dijametralno različitim utjecajima, dok pojam grunge još nije ni postojao. No krenuli su iz istog grada i već to samo po sebi dosta govori o vibraciji koja se valjala ulicama i kubovima Seattlea u to vrijeme. I dakako, o popularnosti nisu ni razmišljali, a kamo li je priželjkivali. Ona ih je stjecajem okolnosti sama našla i podigla na krijestu plimnog vala zvanog grunge.

Pearl Jam su nastali na razvalinama benda Mother Love Bone kojeg je vodio karizmatični i talentirani Andrew Wood. Mother Love Bone je bio bend koji se u ranim danima neuspješno pokušao priključiti na dominantnu glam metal scenu zapadne obale, da bi potom pronašao svoju vibraciju, unikatnost i poetičnost, što se ne može nazvati ni protogrungeom, ako bi se promatrao glazbeni segment. U jednom kratkom momentu prije Woodove smrti, Mother Love Bone je bio stanje duha Seatllea. Taj bend ga je nekako uspio uhvatiti u svojoj glazbi. Pearl Jam je od strane Stonea Gossarda i Jeffa Amenta nastao kao hommage bend Andrewu Woodu. Iako je nadimak ‘Pearl’ (Biser, op.a) pripadao Janis Joplin, u životu Amenta i Gossarda biser je bio pokojni Wood. Pearl Jam je u njegovu čast nastao kao ničim sputano nadahnuto rock putovanje, a to je i dan danas.

Soundgarden bi se moglo svrstati u ‘arhitekte zvuka’. Izmišljali su svoje gitarske štimove i te čudne (dis)harmonijske nizove pakirali u suludu metriku ritma bubnjara Matta Camerona. Za uši tadašnje publike bili su najneprohodniji, tako da nimalo ne čudi da su posljednji od velike četvorke postigli komercijalni uspjeh (a kad se i to dogodilo s albumom „Superunknown“ pokazalo se da je naredni „Down On The Upside“ iz 1996. ujedno bio i posljednji do reuniona u novom mileniju, dakle slična sudbina kao Nirvana i Alice In Chains).

Alice In Chains su pak krenuli kao progresivni metal bend (u početku su najviše medijskog prostora dobivali upravo u američkim heavy metal magazinima), a u konačnici su i utjecali na velike promjene unutar tog žanra i označili smjernice prema onom što je kasnije dobilo naziv stoner rock i razvilo se malo istočnije u pustinjama američkog Zapada. A glavna inovacija su bile kvarte u vokalnom segmentu pjesama. Dotad su metalu (kao i u pop glazbi općenito) terce bile ‘klasično’ pojačanje pratećih vokala. Alice In Chains su to u temeljima promijenili. No kad se i njima dogodio mega uspjeh s albumom „Dirt“ 1992. sljedeći eponimni iz 1995. značio je oproštaj.

I na koncu Nirvana kao najrobusniji primjer sudara pjesničke lirike sa sirovom garažnom tutnjavom, čiji frontmen Kurt Cobain je, uvjetno kazano i u unjetničkom smislu gledano, bio bipolaran između glasno-tihog pulsiranja jednih drugih originatora, tadašnjih suvremenika, koji su se odazivali na ime Pixies i duševnog bola kojeg je odašiljao, danas pokojni, Daniel Johnston (izuzetno puno Johnstonovih utjecaja se može pronaći u glazbi Nirvane). Pored toga, kod Cobaina je bio najizraženiji prezir prema slavi i showbussinesu.

I tu dolazimo do ovog izdanja, tj. zabilježenog koncertnog poglavlje koji svjedoči borbi rocka protiv kanona biznisa. I prije koncerta je ta borba tada već bila započela odabirom Stevea Albinija za producenta albuma „In Utero“ – albuma koji je za razliku od prethodnog „Neverminda“, koji je grunge uveo na tron svjetske scene poput eksplozije atomske bombe u svakom smislu, imao namjeru biti antipod popularnosti, nešto što će na muku baciti i diskografa zbog neispoliranosti zvuka materijala koji je snimljen i produciran u jednom dahu.

„In Utero“ je bio ogoljeno suprotstavljanje „Nevermindu“ i njegovim mega uspješnim singlovima „Smels Like Teen Spirit“, „In Bloom“ i „Come As You Are“ koji su vladali eterom. I naravno da je nastala borba i prije objave. Tadašnji Geffen Records (danas DGC) nije htio pustiti u prodaju album koji je smatrao komercijalno upitnim. No nije popuštao ni bend, a bome ni producent koji je držao do svog rada. Kompromis je ipak pronađen kako bi ‘vuk bio sit i ovce na broju’, u smislu da je, ako se tada pitalo diskografa, materijal ipak dotjeran na ‘neku razinu’, a ako se pitalo bend, da su učinjene korekcije u manjem opsegu nebitne za cjelokupnu sliku i da ih je učinila osoba od povjerenje. Osoba od povjerenja bio je Scott Litt, producent R.E.M.-a kojem je Albini na doradu dao pjesme “Heart-Shaped Box” i “All Apologies”.

Nirvana – Live And Loud’ – dvostruko vinilno izdanje

No popularnost Nirvane bila je monolitna. „In Utero“ se popeo na vrh Billboardove ljestvice već po objavi, pet puta postigao platinast tiraž i globalno prodan u 15 milijuna primjeraka, što ga ujedno čini najprodavanijim albumom s ‘najprljavijom produkcijom’ svih vremena. Time je osujećen i možebitni plan Kurta Cobaina da se vrati u okrilje polu-anonimnosti. Paradoksalno, njegova velika rock and roll prevara nije uspjela, a koncerti Nirvane počeli su imati sve kaotičnije ishode u vremenu koje je slijedilo.

„Live And Loud“ se stoga može gledati kao prvi korak Nirvane, tj. Cobaina, u nadi da će splasnuti globalni hype oko grupe. Od sedamnaest izvedenih pjesama tog 13. prosinca 1993., predstavljeno je šest s tada novog albuma „In Utero“. S albuma „Nevermind“ bend je namjerno birao sve ono što nije imalo status planetarnog hita, dakako koliko je tako nešto uopće bilo moguće, odlučivši da će se na set listi s ranije spomenutog hit trolista naći samo „Come As You Are“, a znakovito je da se kao pretposljednja našla „About A Girl“ – pjesma koja je najviše odredila stilsku putanju Nirvane, upravo ona na kojoj je ustrajao Jack Endino, producent prvog albuma „Bleach“, da bude snimljena iako ju je Cobain tada smatrao isuviše pop usmjerenom.

Zapis misli koja je u tom periodu počela proganjati frontmena Nirvane pretočen je u obradu Bowiejeva „The Man Who Sold the World“ koja će svoj najbolji oblik dobiti nešto kasnije na glasovitom „Unplugged“ nastupu na MTV-iju. No „Live And Loud“ nije oproštaj slomljenog pjesnika poput spomenutog akustičnog nastupa, već agonija njegove borbe protiv velike zvijeri koju pokušava otjerati bukom i distorzijom, a kruna te borbe predstavlja upravo posljednja „Endless, Nameless“ – dvanaestminutni rock egzorcizam na pozornici u kojem se istovremeno žare i pretapaju bijes, frustracije i dekadencija. Dugačak komad buke koja je trebala otjerati sve demone i pomodni višak publike koja je sve to pratila preko MTV-ija.

I dan danas energija koja je isporučena te večeri zrači čistim i iskrenom sjajem, budeći nostalgiju za tim vremenima kad je glazba bila neukroćena zvijer i kad je pjesnik mogao utjecati na duše mnogih, a time uzrokovati i neke promjene. Bio je to period ‘pobune u tijeku’. Zato je značaj rocka tog vremena još uvijek velik, a „Live And Loud“ Nirvane dobar podsjetnik na to. Nisam još došao do svog vinilnog primjerka, ali vjerujem da ovaj koncert upravo treba poslušati na tom nosaču zvuka.

(DGC, 2019.)

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X