Divan ambijent, kao i izvrstan zvuk i osvjetljenje neki su od elemeata po kojima ćemo pamtiti sinoćnje gostovanje Nore Jones u Opatiji. Ali bilo ih je još.
Nisam dopustio da me prije odlaska na koncert Nore Jones, koji je sinoć održala u divnom ambijentu opatijske Ljetne pozornice, obeshrabre dojmovi s njezinih nastupa koje su neki od kolega podijelili s mnom, a svi su slični onom jednog od naših najvećih znalaca na području jazza koji je njezinu nedavnu svirku na velikom europskom jazz festivalu opisao kao “užasno dosadnu”.
Donekle razumijem poziciju pravovjernih ljubitelja jazza koji su možda frustrirani kad slotovi na jazz festivalima umjesto nekih bravuroznih glazbenika iz žanra pripadnu skupim izvođačima koji sasvim očito sviraju pop glazbu, kao što je Norah Jones. Ili kad, kao 2009. godine, umjesto nekog tko doista djeluje u okvirima te glazbe, nagradu za najbolju jazz izvođačicu desetljeća odnese netko tko sasvim očito izvodi pop glazbu, kao što je Norah Jones.
Ipak, Norah Jones je karijeru počela pred sad malo više od 20 godina na jazz etiketi, i to ne bilo kojoj, već onoj možda najrazvikanijoj i najcjenjenijoj, Blue Note Records. Album “Come Away With Me” odražavao je određene Norine ambicije na području vokalnog jazza, podžanra koji je ionako često teško razlučiv od pop glazbe. Uspjeh tog albuma bio je nevjerojatan, a osim što je zasjeo na vrh ljestvice prodavanosti, odnio je i pet Grammyja uključujući onaj za album godine, što je dotad nepoznatu debitanticu automatski lansiralo u stratosferu.
No već na narednom (i po mom možda nepopularnom mišljenju superiornom) albumu “Feels Like Home”, autorica se prepušta svom istančanom pop senzibilitetu s i izraženom naginjanju americani, pa je tako na ploči ugostila Dolly Parton i obradila Townesa Van Zandta i Toma Waitsa. Na drugim pak mjestima kao što su singlovi “Sunrise” i “What Am I To You” pokazala se kao izrazito talentirana pop kantautorica, što će zatim dokazivati i na svim svojim narednim izdanjima iako u manjem omjeru nego na početku karijere.
Pokazala je to i sinoć na Ljetnoj pozornici u Opatiji koja se još za dnevnog svjetla sramežljivo punila dok je nastupao talentirani i zastrašujuće mladi gitaristički talent Frano Živković. Kad je sunce napokon zašlo i temperatura popustila, zvijezda večeri zauzela je binu u pratnji trojice glazbenika. Žicama su se bavili basist Chris Morrissey i gitarist Dan Iead, dok je za bubnjevima sjedio legendarni Brian Blade. Ako niste jedan od ranije spominjanih pravovjernika jazza i niste čuli za Bladea, neka bude dovoljno reći da je u pitanju jedan od najslavnijih i najboljih bubnjara današnjice koji je svirao ne samo s najvećim doajenima unutar džezerskoga svijeta, već i s beskonačnim popisom legendarnih rock i folk glazbenika od Boba Dylana i Joni Mitchell do Emmylou Harris i Stevea Earlea te brojnih drugih.
Koncert je otvoren s “Just A little Bit”, da bi poslije nje bila izvedena “I’m Alive” kao prva od nekoliko brojeva s aktualnog studijskog albuma “Pick Me Up Off the Floor”, a koju supotpisuje Jeff Tweedy, frontmen Wilca, u dodatnom argumentu da je koncert koji slušamo nešto što više ulazi u domenu americane nego jazza. Krunski dokaz za tu tezu pružit će se na sredini koncerta kad će Norah uzeti gitaru, a Iead se prebaciti na pedal steel u izvedbi pjesme “Waiting” s albuma “The Fall”, pravog grumena mračne americane koji će se pokazati jednim od najpamtljivijih dijelova koncerta.
Publika je, očekivano, najtoplije dočekala dvadesetak godina stare singlove kao što su “Come Away With Me” i “Don’t Know Why” ili pak ranije spomenute “What Am I To You” i “Sunrise” s “Feels Like Home”. Jednaki je tretman dobila i “Turn Me On” koja je zaključila večer., a ja sam se osobno nadao da će se na setlisti koja se mijenja iz nastupa u nastup, možda baš sinoć naći Waitsova “Long Way Home”. Nada je prvo splasnula kad je bez nje prošao set na kojem je Norah svirala gitaru, a onda se na trenutak vratila kad je na bisu ponovno uzela taj instrument. No nada je kratko potrajala jer je netko iz publike zatražio “Tragedy” i glazbenica se vratila za glasovir i ispunila želju.
Dobro je da nisam dopustio da me obeshrabre tuđa mišljenja, jer nakon sinoćnjeg rasprodanog koncerta s izvrsnim zvukom i sjajnim osvjetljenjem, u divnom ambijentu i potpunoj sjetnoj ugodi jedina osoba kojoj bih dopustio da kaže da je koncert bio dosadan mogao je biti Brian Blade koji je svirao samozatajno i potpuno u službi materijala da bi čovjek teško naslutio kakav genijalac se skriva iza činela.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
