Engleski gitarist i pjevač koji je prisutan na britanskoj blues sceni još od početka 70-ih godina XX stoljeća sinoć je bluesom obojio zagrebački Vintage Industrial Bar.
„Ili volite blues ili smo svi na krivom mjestu“, rekao je i najavio pjesmu „I’ll Play The Blues For You“ Norman Beaker u četvrtak navečer pred stotinjak okupljenih u Vintage Industrial Baru. Šezdesettrogodišnji britanski blueser čim je udario prve akorde na gitari i zapjevao, instantno je dokazao da pripada gornjem domu britanskog bluesa i da suradnje i dugogodišnje sviranje s Vanom Morrisonom, Jackom Bruceom iz Creama, B.B. Kingom, Chuckom Berryjem, Grahamom Bondom i mnogim drugima itekako ima pokriće.
Norman Beaker je jedan od onih glazbenika koji su obično u sjeni velikana na pozornici, ali ih uho nepogrešivo locira kao bitne igrače, što kad je u pitanju gitarska pratnja, što kad nepogrešivom tercom podebljaju glavni vokal. I naravno, ono najvažnije, kad su takvi igrači poput Beakera u solističkoj roli u najednostavnijoj formi trija, kao što je bio slučaj sinoć, dubina i profesionalnost njihova izričaja gotovo da vas natjera da od ekspresnog udarca bluesa u glavu i trbuh pomislite kako je u pitanju playback matrica, jer se nestvarnom čini zvučna magija koju su na pozornici proizvodila tri simpatična starčeka.
Kroz dva pedesetominutna seta s petnaestminutnom pauzom u sredini i neizostavnim bisom Beaker se pokazao i kao izvrstan showman. Opušteno je sipao opaske pune humora u pauzama između pjesama, ujedno kontrapunkt njegovim sjetnim hrapavim tenorom kojim je bez problema izvlačio i pogađao visoke large. Majstorstvo njegovog gitarsko umijeća lako se moglo iščitati iz jedne inače karakteristične boljke priličnog broja trija, a ta je da kad gitarist krene u solo, onda često padne dinamika ritam sekcije. U slučaju Norman Beaker Trija ulasci u gitarsak sola bili su sušta suprotnost navedenom, tek tu je vladalo ozračje poput onog kad slikar neocijeđenom četkom uljanom bojom natapa platno.
Pored Beakera, bubnjar Steve Gibson (koji je svirao i s legendarnim Buzzcocksima) skrenuo je pozornost (i naklonost) publike već prvom solo točkom koju je poput nekog hommagea Johnu Bonhamu izveo golim rukama, bez palica. Jednako tako se moglo uživati i u izvedbi basista Johna Pricea. On je bio čvrsta poveznica između bubnjeva i solo gitare, ali potpuno nenametljivo fluidna (kakva uostalom i treba biti blues pratnja na tom instrumentu).
Beakerov trio bio je otvoren i za domaće gostujuće glazbenike. Prvi set je zatvorila talentirana mlada pjevačica Ivona Postružin, dok se u drugom setu usnom harmonikom uklopio Boris Hrepić Hrepa – taman dovoljna količina ‘začina’ koji su pridonjeli šarolikosti, ali nisu cijeli dojam odveli u nekom neželjenom smjeru.
Blues koncerata u metropoli je općenito malo, a i kad se dogode posjećenost je nažalost slaba, onih kvalitetnih koncerata je još manje (među njih spadao i ovaj Norman Beaker Trija), a razlog čini se leži u tome što je ta vrsta publike sklona dobivanju informacija iz tradicionalnih oblika medija, a manje s interneta. Pa sad dragi seniori… Kao zaključak bi možda bilo korisnije reći da za informacije o ovakvim hepeninzima ipak trebate posegnuti u ‘online sektor’, jer uistinu je šteta propustiti ovakve izvođače kao što su Norman Beaker Trio, posebice što takvi i profesionalno doživljavaju dogovorenu satnicu izlaska na pozornicu. Nije bilo nepotrebnog odugovlačenja. U 22:10 bend je izašao i zasvirao, a prostor ispred u mah je bio ispunjen publikom. Svi koji su došli vole blues i te večeri nisu bili na krivom mjestu.