‘Moral Panic’ otvorena je pljuska rock puritancima jer su Nothing But Thieves rock gurnuli preblizu popu očistivši ga istovremeno od tradicionalističke forme.
Indie rock je proteklog desetljeća uglavnom obilježio većinu toga što je u rocku općenito donijelo nekakve značajnije kreativne pomake. Mainstream rock izvođači igrali su na sigurno u svojim nišama ili dvoranskim i ljetnim festivalskim turnejama nekadašnju kreativnost kompenzirali popularnošću. U tim sferama ‘gornjeg doma’ po zaradi više eksperimentiranja, time i pomaka događalo se u popu. U mainstream rocku definitivno je nedostajalo mladih lavova spremnih da iskoriste sve što im se nudi i zapakiraju to spremno za koncertne masovke ukorak sa svojim vremenom.
Na britanskom otoku u tom smjeru ambicioznog proboja u rocku s modernim štihom puno se ulagalo u The 1975, grupu koju predvodi podjednako ambiciozni Matthew Healy. No Healy i njegov bend su ubrzo zapeli između dvije krajnosti – kao da se nisu mogli odlučiti žele li biti novi Inxs ili novi Radiohead, pa su pokušali biti i jedno i drugo prije nego li su zakoračili dobrano u pop i nabacili američki zvuk dizajniran za proboj na R&B listama, uostalom slično ono što su učinili i američki Imagine Dragons. No fokus prema revitalizaciji rocka kroz nove hibridne forme pokazao je jedan drugi bend, koji dolazi iz Southend-on-Sea, obalnog grada pokrajne Essex. Riječ je o grupi Nothing But Thieves, predvođene gitaristom i pjevačem Conorom Masonom, koja je pred kraj 2020. objavila svoj treći studijski album „Moral Panic“ koji je po objavi zasjeo na 3. mjesto po prodaji u Ujedinjenom kraljevstvu.
Gledano kroz kanon da rock nije zvuk, već stav, već se i u imenu tog benda krije određeni bezobrazluk, time i pokriće za sve one koje su spremni ‘pokrasti’ u kreiranju svog istovremeno pompoznog stila s neodoljivim plesnim ritmovima. Konkretno to je bowiejevski stav, protkan grandznošću Queena, dok zvučno izgleda kao čudan miks utjecaja Queens Of The Stone Age, Marilyn Mansona i Rage Against The Machine s jedne strane s plesnim soft premisama Britney Spears i Killersa s druge strane. Dobuje tu negdje primordijalno i utjecaj grupe Muse, koja je, usput kazano, Nothing But Thieves ugošćivala kao predgrupu na svojim spektaklima.
Dakle, bend Conora Masona pleše na žici velikih uloga. Otvoreno grabi prema širokoj publici kroz debelo poznate temate, i reklo bi se da time riskira biti prokazana po ključu da će se ambicioznost pokazati kao uteg koji nezadrživo vuče na dno. Siromašna ‘dvojka’ od pet zvjezica, koliko je „Moral Panic“ dobio od jednog magazina Kerrang! točnije očitava moralnu paniku u tom mediju, nego što je prava dimenzija vrednovanja ovog albuma. Iskreno, autoru ovih redaka, to je gotovo siguran znak da su Nothing But Thieves (trenutno) na dobrom putu zbog te sposobnosti da rock puritancima dignu kosu na glavi.
Gotovo cijela prva strana albuma je koncentrat najzanimljivijeg ‘ludila’ koje se u ovom trenutku može naći u mainstream rocku – prokleto iščašeno i tempirano u lančanu eksploziju jednog plesnog power pop bouncera za drugim koji uspješno provociraju ovo vrijeme u kojem je glazba uživo stala.
Produkcijski zahvati tu su poseban state of art, a prihvatio ih se Mike Crossey, poznat po radu s Jake Buggom, te grupama Foals, Keane, The Gaslight Anthem, Twenty One Pilots i spomenutom The 1975. Već tri uvodne pjesme „Unperson“, „Is Everybody Going Crazy?“ i „Moral Panic“ nude široki dijapazon zamiješanog tvrdog rifovskog rocka, power popa i atmosferičnih dancefloor zahvata čime i Nothing But Thieves uspješno izmiču svakom etiketiranju, jer su u jednom trenutku prežestoki za svako poimanje popa, a u drugom plesno uskovitlani da se o rocku ne može ni razmišljati. Ali jedno se ne može zanijekati, a to je da su maštoviti i zanimljivi u tom svom rušenju stilskih granica.
Uvodni niz poletne histerije ublažuje polu-balada „Real Love Song“ (koja bi se hladno mogla pripisati i Killersima), ali ‘rapsodiju ludosti’ okrunjuje potom „Phobia“ koja vas ostavlja u nedoumici je li u pitanju otvoreni rip off ili pak hommage grupi Queens Of The Stone Age iz faze „Song For The Death“, da bi „This Feels Like The End“ ubrzanjem tempa opet u prvi plan izbacila pop energiju.
Drugi dio albuma donosi pjesme slabijeg intenziteta u tempu po sistemu; ako je prva simpatija odradila svoje, onda bi balade trebale produbiti tu vezu. „Free If We Want It“ i „Impossible“ ispunjavaju tu zamisao u spomenutom baladnom modelu koji podsjeća na Florence + The Machine, no otkriva i boljku Nothing But Thieves, a to je da postaju bljedunjavi kad se predugo drže predvidljive forme, tj. kao da im nešto izmiče previše u smjeru patetike. Ali to ne traje predugo i da bi nepovratno okrnjilo snažan prvi dio. Pored aranžmana, težina riječi često ovisi i o karizmi onoga tko ih pjeva, no da Conor Mason može bolje od spomenutih dokazuje posljednja balada „Before We Drift Away“ u kojoj kičasti sintetizirani gudački aranžmani mimo svih pravila pomažu ovom bendu kojeg krajnosti očigledno vole. U tom ruhu (ne)pomorljivih krajnosti je i pretposljednja „Can We Afford To Be An Individual?“ koja čini posljednji luk mosta energetskog udara s početka albuma.
I da ne bude zabune, „Moral Panic“ otvorena je pljuska rock puritancima jer su Nothing But Thieves rock gurnuli preblizu popu očistivši ga istovremeno od tradicionalističke forme. No učinili su to u duhu vremena, pa i ako je to možda pogrešan korak, u sferi novih rješenja za mainstream rock načinili su solidan pomak.
Ocjena: 8/10
(Sony / Menart, 2020.)